Iako se posljednjih godina značajno više govori o darovitoj djeci, sve više stručnjaka i stručnjakinja se educira u ovom području te postoje određeni programi podrške darovitoj djeci u odgojno-obrazovnom sustavu, znamo da se neki duboko ukorijenjene zablude sporo i teško mijenjaju. U nastavku ćemo obrazložiti neke od čestih mitova.
Zabluda: Sva su djeca darovita
Ponekad možemo uočiti da se izbjegava isticati darovitost određenog broja djece zbog pretpostavke da će zbog toga ostala djeca biti zakinuta te se u tom kontekstu mogu pojaviti mišljenja da su sva djeca zapravo darovita. Ovakav stav zanemaruje stvarno značenje pojma darovitosti i može se usporediti sa stavom da sva djeca imaju teškoće u razvoju koji se pak neće često čuti (Silverman, 2013). Točno je da sva djeca imaju neke svoje snage i neke slabosti, nešto im ide bolje, nešto lošije. Također, sva djeca imaju određeni potencijal i dužnost je nas odraslih pomoći im da ostvare taj potencijal. Istovremeno, to nije darovitost. Darovita djeca pokazuju iznimne, značajno iznadprosječne sposobnosti u jednom ili više područja u odnosu na očekivanja za svoju dob. Kao što će se djeca s teškoćama u razvoju naći na lijevoj strani raspodjele određenih razvojnih ishoda za svoju dob, tako će se darovita djeca naći na samom desnom kraju iste raspodjele. Obje ove skupine značajno odstupaju od prosjeka i očekivanja za svoju dob i rad s njima predstavlja izazov za okolinu.
Zabluda: Tanka je granica između ludosti i genijalnosti
Izreka u podnaslovu često se može u šali čuti kada se govori o djeci i odraslima iznimnih sposobnosti, ali zapravo je stigmatizirajuća za njih. Osobitosti darovite djece koje proizlaze iz njihovih značajno natprosječnih sposobnosti i koje mogu uključivati teškoće u uspostavljanju odnosa s drugima, neobične interese ili hipersenzibilnost, ne mogu se izjednačiti s problemima mentalnog zdravlja. Također, važno je istaknuti da navedene osobitosti ne treba generalizirati na svu darovitu djecu. U svakom slučaju, darovitost ne podrazumijeva teškoće mentalnog zdravlja. U pozadini ovog mita često je ideja da stvari trebaju biti „u ravnoteži“. Silverman (2013) u ovom kontekstu spominje tako zvani „zakon kompenzacije“ odnosno neutemeljenu pretpostavku da neka iznimna sposobnost, mora doći uz određenu teškoću. Možemo reći da se radi o netočnoj ideji koja je slična, samo obrnuta, izreci „Svako zlo za neko dobro.“
Zabluda: Dijete će biti stigmatizirano, ako ga identificiramo kao darovito
U našem društvu općenito postoji više ili manje prešutno očekivanje da je potrebno uklopiti se, ne isticati se pretjerano. Istovremeno, da bismo omogućili svoj djeci da ostvare svoje potencijale, nužno je uvažiti i zadovoljiti njihove specifične potrebe. Pokušajmo zamisliti da u školi ili vrtiću potpuno jednako postupamo s djetetom s ADHD-om, djetetom s tjelesnim invaliditetom, djetetom s intelektualnim teškoćama ili darovitim djetetom. Kakve bi šanse navedena djeca imala da ostvare svoje potencijale? Individualan pristup svakom djetetu nužan je preduvjet jednakih šansi. Stoga rješenje nije jednak pristup svima, već mijenjanje stavova. Na primjer, ako je dijete koje ima asistenta u nastavi zbog teškoća učenja stigmatizirano jer ima asistenta, rješenje nije školovanje bez asistenta, već mijenjanje stavova o takvom obliku podrške. Imperativ da svi trebamo biti jednaki i uklopiti se u većinu, šteti svoj djeci pa tako i darovitoj. Uslijed toga, darovita djeca mogu razviti niz kompenzacijskih strategija kako bi prikrila svoju darovitost i izbjegla isticanje među vršnjacima (Sliverman, 2013). Poruka koju trebamo poslati djeci jest da je redu biti različit i da različitost ne implicira veću ili manju vrijednost. Svako dijete je jednako vrijedno neovisno o tome je li prosječnih, ispodprosječnih ili iznadprosječnih sposobnosti.
Zabluda: Ako je dijete stvarno darovito, snaći će se samo, neovisno o okolini
Jedna od krivih pretpostavki je da će darovita djeca, zbog svojih iznimnih sposobnosti, sigurno biti prepoznata i uspjeti ostvariti svoje potencijale te ih općenito čeka svijetla budućnost, neovisno o okolinskim čimbenicima. O darovitosti u djetinjstvu točnije je govoriti kao o potencijalnoj darovitosti, i na žalost, mnogo potencijalno darovite djece ne bude kasnije prepoznato kao daroviti odrasli pojedinci. Darovita djeca ipak nemaju supermoći i potrebna im je podrška okoline. Ona mogu biti iznimno kreativna, zapanjiti nas svojim pitanjima i idejama, rješavati probleme na nove i neobične načine, biti predana u području koje ih zanima, ali njihov uspjeh u odrasloj dobi ovisi i o trudu i motivaciji, a oni pak ovise o nizu okolinskih čimbenika, kao i samom području darovitosti (Winner, 1996). Osim toga, važno je pitanje što uopće očekujemo od darovite djece? Očekujemo li da zapanje svijet svojim otkrićima i stvaraju povijest pomacima u svojim područjima interesa kao Einstein ili Picasso ili očekujemo da budu zadovoljni i dobro prilagođeni pojedinci koji će biti uspješni u svom području rada, ne nužno iznimni. Zapravo, u kojem će se smjeru razviti potencijalna darovitost ne možemo znati i djeci ćemo najviše olakšati ako ih oslobodimo velikih očekivanja i „samo“ im osiguramo uvjete za razvoj njihovih potencijala. Prema Winner (2000) pri tome trebamo paziti da izbjegnemo četiri moguće opasnosti. Prva je gubitak intrinzične motivacije potencijalno darovite djece zbog pretjerane usmjerenosti na rezultate i vanjske nagrade. Druga opasnost je javljanje osjećaja propuštenog djetinjstva i rada za druge umjesto za sebe. Oboje može biti posljedica pretjeranog pritiska na darovite da postižu izvrsne rezultate umjesto ohrabrivanja uživanja u procesu učenja i razvijanja vještina. Treća opasnost je „zamrzavanje“ na određenoj razini razvoja sposobnosti u kojoj se dijete osjeća sigurno i koja je nagrađivana od strane okoline, bez hrabrosti da riskira i otkriva daljnje mogućnosti zbog straha od neuspjeha. Posljednja opasnost je rizik da dijete koje je doživjelo divljenje okoline zbog iznimne izvedbe u nekom području odraste u osobu koja nije postigla više od toga i osjeća se razočarano zbog toga.
Zašto nam je sve to važno?
Kao stručnjaci i stručnjakinje u radu s darovitom djecom imamo iznimno važnu ulogu i njihovom djetinjstvu i veliku odgovornost. Mi možemo biti te osobe koje će pomoći njihovim roditeljima da ih bolje razumiju, koje će ohrabrivati njihovu znatiželju, pomoći im da nauče regulirati vlastite intenzivne emocije, da razviju pozitivnu sliku o sebi i da zadrže intrinzičnu motivaciju. Edukacijom o specifičnostima darovite djece i razumijevanjem njihovog unutarnjeg svijeta uistinu činimo promjenu i razbijamo zablude.
Literatura
Silverman, L. K. (2013). Giftedness 101. New York: Springer Publishing Company.
Winner, E. (1996). Gifted children: myths and realities. New York: Basic Books.
Winner, E. (2000). The Origins and Ends of Giftedness. American Psychologist, 55, 1, 159-169.