„Ti, ja i svi drugi odgojeni smo u toj glupoj ideologiji. Uvijek nam nedostaje nešto da budemo sretni, a samo sretni možemo uživati u mome što imamo. Stoga smo naučili da će sreća doći kad kompletiramo ono što nam nedostaje… A kako nam uvijek nešto nedostaje, ideja se vraća na početak i nikad ne možeš uživati u životu… Ali što bi se dogodilo kad bi prosvjetljenje došlo u naše živote i kad bismo shvatili, tako, iznenada, da je naših devedeset devet novčića zapravo sto posto blaga. Da nam ništa ne nedostaje, da nam ništa nisu oduzeli, da broj sto nije okrugliji od devedeset devet. Da je to samo zamka, mrkva koju su stavili pred nas kako bismo bili glupi, kako bismo vukli kočiju, umorni, neraspoloženi, nesretni i pomireni sa sudbinom. Zamka kako nikad ne bismo prestali vući i kako bi sve ostalo isto. Vječno isto! Koliko bi se stvari promijenilo da možemo uživati u svojem blagu takvom kakvo jest. Ali pazi, Demiane. Priznati da je devedeset devet blago ne znači da moraš napustiti svoje ciljeve. Ne znači da moraš biti zadovoljan bilo čime. Jer prihvatiti je jedna stvar, a prepustiti se druga.
Ali to je dio druge priče.”
(Jorge Bucay, Ispričat ću ti priču)

Prosinac je mjesec koji rijetke ostavlja ravnodušnima. Za neke je on mjesec druženja s dragim ljudima, za neke mjesec usamljenosti, nekome su njegovo šarenilo i lampice lijepi, nekome kičasti. U svakom slučaju, prosinac je i vrijeme kada puno kupujemo. Često pri tome i nakon puno vremena u dućanima mislimo da nemamo dovoljno, da smo mogli uzeti još jedan poklon, sastojke za još jedan kolač, novi stolnjak da stan bolje izgleda kada dođu gosti, novu majicu jer kako ćemo u staroj na zabavu za doček Nove godine… Od groznice kupovanja nisu sačuvana ni djeca. I ona žele nove stvari i više poklona i često misle da im eto baš još taj novi Play Station nedostaje da budu uistinu zadovoljni.

Želje ≠ potrebe
Svi imamo svoje želje pa tako i djeca, i svi na njih imamo pravo. Međutim, želje nisu nužno odraz naših potreba. Možemo željeti skupi automobil, ali zapravo nam je za prijevoz od jedne do druge točke dovoljno i skromnije prijevozno sredstvo. Lijepo je kada nam se želje ispune, ali istovremeno možemo ugodno živjeti i ako ne bude tako. S druge strane, svi imamo i potrebe i za razliku od želja, ako one nisu zadovoljene, to ćemo i te kako osjetiti. Za život nam trebaju hrana, voda, piće, krov nad glavom, ali treba nam i da se osjećamo prihvaćeno, da imamo podršku drugih, da smo na sigurnom i da imamo priliku razvijati vlastite potencijale. Za djecu je važno da su njihove potrebe zadovoljene i odgovornost odraslih je da bude tako, dok zadovoljavanje želja ovisi mogućnostima, ali i tome koliko su one usklađene s potrebama. Na primjer, dijete može željeti svaki dan jesti puno slatkiša, ali to nije u skladu s njegovom potrebom za zdravom prehranom. Također, dijete može željeti novi skupi bicikl, ali to možda nije u skladu s financijskim mogućnostima roditelja.

Više igračaka sretnije dijete?
Odrasli naravno žele ugoditi djeci, razveseliti ih, te im povezano s tim, često žele nešto i kupiti. Ipak, ponekad odrasli prečesto djeci kupuju nove stvari i igračke te dijete počinje očekivati da će baš svaki put nešto dobiti. Djeca čiji roditelji su skloniji ljubav i pažnju pokazivati kroz poklone i kupovinu novih stvari u odrasloj dobi su sklonija na materijalno gledati kao pokazatelj ljubavi i prihvaćanja (Richins & Chaplin, 2018). S vremenom djeca počinju imati sve veća očekivanja od poklona, budu razočarana kada ta očekivanja nisu ispunjena i dobiveni pokloni im brzo dosade. Količina i vrijednost poklona ne mogu zamijeniti količinu i vrijednost zajedničkih trenutaka i iskustava s djetetom. Koliko se igračaka i stvari iz svog djetinjstva sjećamo, a koliko zajedničkih lijepih trenutaka s obitelji i drugim važnim osobama? Često se ljutimo kada kod djece primjećujemo da su usmjerena na materijalno i inzistiraju na kupovini novih stvari, ali prije nego što ih osudimo, potrebno je da preispitamo sebe. Koliko mi manjak pozitivnih iskustava zamjenjujemo vrijednim i novim stvarima, koliko smo mi sami usmjereni na materijalno? Znamo da djeca u velikoj mjeri uče po modelu, upijajući ponašanje odraslih. Stoga u svojim ponašanjima djeca često preslikavaju naučena ponašanja značajnih odraslih (Gjurković i Knežević, 2018). Također, odrasli često očekuju da će djeca kada dobiju nešto novo i vrijedno, dugo biti na tome zahvalna, paziti na novu stvar i biti njome zadovoljna. Ipak, ako djeca često dobivaju poklone, očekivano je da će im oni brzo dosaditi i da ih neće čuvati jer znaju da će uskoro dobiti nešto drugo. Da djeci za igru ne treba puno igračaka pokazuje istraživanje provedeno na 36 dječaka i djevojčica u dobi između 18 i 30 mjeseci. U istraživanju se promatralo njihovu igru u dvije situacije: s 4 igračke i sa 16 igračaka (Dauch, Imwalle i Metz, 2018). Rezultati su pokazali da je igra malenih sudionika bila značajno kvalitetnija u situaciji s manje igračaka i to tako da su tada djeca rjeđe mijenjala igračke, dulje se zadržavala u igri s jednom igračkom i igrala se s njome na više različitih načina.

Muke po poklonima
Većini nas je dobro poznat običaj pisanja pisma sa željama Djedu Božićnjaku. Zajedno s popisom želja često dolazi i pritisak koji roditelji osjećaju da moraju sve želje ispuniti te posljedično financijske neprilike. Istovremeno, ono što nas stvarno čini sretnima nisu nove stvari, već zajednička iskustva s drugim važnim osobama (Morgan, 2018). Dijete neće zapamtiti da nije dobilo jednu od igračaka s popisa, ali će zapamtiti grudanje s obitelji nakon što padne prvi zimski snijeg. Roditeljima može biti teško ne ispuniti neku djetetovu želju, ali važno je imati na umu da ni nije dužnost roditelja ispuniti sve želje, da broj poklona nije pokazatelj ljubavi prema djetetu i da se ne trebamo ispričavati i osjećati loše jer nemamo novaca za sve željene igračke. Pretjerano opravdavanje samo potiče daljnju raspravu o tome hoćemo li nešto kupiti ili ne. Umjesto toga, možemo inicirati zajedničko pečenje kolača, izradu poklona ili čestitki za druge ili gledanje božićnih filmova te na taj način stvarati zajedničke uspomene i pokazati djetetu ljubav i pažnju.

Što učiniti kada dijete učestalo traži nove stvari?
Osim preispitivanja vlastitog odnosa prema materijalnom, jasno postavljanje granica u kupovanju omogućit će djetetu više prostora za druge izvore zadovoljstva, realnija očekivanja od poklona i više uživanja u poklonima koje dobije. Kod postavljanja granica važno je da prvo uvažimo djetetovu želju i osjećaje (npr. „Vidim da jako želiš novi romobil.“, „Vidim da si tužan jer nisi dobio nove Legiće.“). Nakon tog jasno i kratko postavljamo granicu (npr. Sada ne kupujemo poklone, već stvari za ručak.“, „Za Božić ne kupujemo skupe poklone.“, „Sada ne možeš dobiti romobil.“). Na kraju, nudimo djetetu alternativu odnosno nešto što može kontrolirati i birati, a pri tome je važno da to bude nešto realno i nama prihvatljivo te će mogućnosti ovisiti o specifičnoj situaciji (npr. „Možeš izabrati hoćemo li za ručak raditi_______ ili _______.“ [ponudimo dva djetetu draga jela], „Možeš skupiti nešto novaca od đeparca i pomoći da kupimo romobil za tvoj rođendan.“, „Možemo zajedno raditi nešto zabavno tijekom praznika. Možeš izabrati hoćemo li zajedno otići u kino ili na Sljeme.“).

Također, može biti korisno ako u svakodnevnim situacijama s djetetom spontano razgovaramo o tome kako su nam ugodne i vesele nas zajedničke aktivnosti, reflektiramo djetetove osjećaje u tim lijepim zajedničkim trenutcima te razgovaramo s djecom o tome što nas sve osim novih stvari čini sretnima i koliko nam je za sreću važna povezanost s drugima u odnosu na materijalno.

Na kraju, kada ovih dana budete uz osjećaj krivnje odustajali od kupnje još jedne igračke za svoje mališane, sjetite se da postupate ispravno, da vas broj poklona ne čini boljim roditeljem te da je zadovoljstvo zbog poklona kratkotrajno, dok ono trajnije stanuje u nama. 🙂

Literatura:
Bucay, J. (2007). Ispričat ću ti priču. Zagreb: Fraktura.
Dauch, C., Imwalle, M., Ocasio, B., i Metz, A. E. (2018). The influence of the number of toys in the environment on toddlers’ play. Infant Behavior and Development, 50, 78–87.
Gjurković, T. i Knežević, T. (2018). Lisica je naučila da sreća stanuje u srcima. Varaždin: Evenio d.o.o.
Morgan, T. (2018). Why the holidays are more than gifts, and what to tell your kids to keep gift-related stressing off the holiday to-do list. Dostupno na: https://www.apa.org/news/apa/2018/gift-giving
Richins, M.L. & Chaplin, L.N. (2015). Material Parenting: How the Use of Goods in Parenting Fosters Materialism in the Next Generation. Journal of Consumer Research, 41, 16.