Gubitak motivacije za vježbanje, teškoće održavanja motivacije na poslu, borbe s djetetom da ga motiviramo za nešto što nisu igrice… svatko od nas se u životu susreo s manjkom motivacije. Ona je glavni mehanizam koji nas gura prema postavljenom cilju i zato je teško kada nestane ili je ne možemo probuditi. Čak i u kada neku aktivnost započnemo s puno entuzijazma i intrinzične motivacije, uglavnom ne možemo iznimno visoku razinu motivacije zadržati dugoročno, već se ona smanjuje i povećava, poput valova.
Ekstrinzična i intrinzična motivacija
Postoje različiti razlozi motiviranosti za neko ponašanje. Na primjer, u slučaju vježbanja možemo biti motivirani boljim izgledom, rezultatima, zadovoljenjem tuđih očekivanja i dobivanjem potvrde od drugih ili vlastitom posvećenosti vježbanju koje nas ispunjava i želimo napredovati bez da na nas u tome utječe netko drugi. Kada smo motivirani nekim vanjskim čimbenicima govorimo o ekstrinzičnoj motivaciji, a kada se radi o unutarnjim čimbenicima govorimo o intrinzičnoj motivaciji. O intrinzičnoj i ekstrinzičnoj motivaciji govori se kao o različitim i odvojenim pojmovima, ali većina ponašanja vođena je složenom kombinacijom vanjskih i unutarnjih motiva. Ako nas posao ispunjava, to ne znači da ne trebamo plaću i ako želimo pobjedu na utrci, ne znači da nas trčanje i ne ispunjava. Također, različite životne situacija traže različite vrste motivacije i ne možemo za sve što radimo biti intrinzično motivirani, ali takav tip motivacije osigurava stabilniju, kvalitetniju i dugotrajniju posvećenost onome što radimo.
Teorija socijalne determinacije
Prema Teoriji socijalne determinacije koju su 80ih godina osmislili psiholozi Edward L. Deci and Richard Ryan postoje tri osnovne psihološke potrebe koje težimo zadovoljiti i koje su preduvjeti intrinzične motivacije: potreba za autonomijom, potreba za kompetencijom i potreba za povezanošću. Dakle, važno nam je da možemo samostalno donositi odluke, razvijati vlastite kompetencije i biti povezani s drugima.
Kako to primijeniti
Iako nije sve tako jednostavno i puno je toga što određuje našu motivaciju, primjer ranije navedene tri psihološke potrebe može nam dati neke smjernice o tome što je nama i drugima važno kako bismo se osjećali motivirano. Za početak, kada odlučujemo nešto raditi, važno je da to bude naša odluka, a ne rezultat vanjskog pritiska. Potrebno nam je da imamo priliku izraziti svoje mišljenje i samostalno upravljati onime što radimo. Također, važno nam je da kroz ono što radimo razvijamo vlastite potencijale i da imamo osjećaj da napredujemo, kao i da o vlastitoj kompetentnosti dobijemo povratnu informaciju. Na kraju, u svemu tome potrebna nam je podrška drugih značajnih osoba, na poslu, u obitelji, na treningu ili tečaju francuskog.
Kako kod odraslih, tako i kod djece, treba imati na umu ove psihološke potrebe kada ih se pokušava motivirati. Odrasli su često frustrirani manjkom motivacije kod djece. Često se čuje kako današnju djecu ništa ne zanima i kako su stalno na mobitelu. No što ako je problem u tome da ne stvaramo pogodno okruženje za njih? Mi ne možemo u nekoga drugoga ugraditi motivaciju, niti kod odraslih niti kod djece, ali možemo stvoriti poticajne i ohrabrujuće uvjete. Kod djece je također važno da imaju osjećaj autonomije u onome što rade, na primjer u izvršavanju školskih obaveza. Ako odrasli rade stvari umjesto njih, teško je zadovoljiti tu potrebu. Također, i djeca imaju potrebu da izazovi s kojima se susreću u školi ili na slobodnoj aktivnosti budu takvi da im omogućuju osjećaj kompetentnosti, da ne budu postavljeni niti previsoko niti prenisko. A svakako im je potrebno i da dožive ohrabrenje i konstruktivnu povratnu informaciju, a ne kritiku i optuživanje. Na kraju, i njima je važno da u tome što rade ne budu sami, da imaju podršku obitelji i vršnjaka. Dakle, važno im je da budu samostalni, ali ne i sami.