Empatičko reflektiranje je vrsta komunikacije u kojoj se posebnu pozornost obraća na kontakt u ovdje i sada te na emocije i značenje koje sugovornik pridaje onome što priča. Kod djeteta, isto se može opažati kroz njegovu igru jer je igra način kako dijete komunicira o svom unutarnjem svijetu budući da govor i drugi kognitivni kapaciteti nisu dovoljno razvijeni da bi dijete moglo izravno komunicirati o svojim osjećajima i potrebama kao odrasla osoba.
Kako se termin “empatičko reflektiranje” sastoji od dva dijela, dodatno ćemo pojasniti oba kroz interakciju dvije osobe. Pri tome jedna osoba nešto govori ili ako je riječ o djetetu, igra se, a druga osoba “reflektira”. “Reflektiranje” znači da je druga osoba prvoj poput “zrcala”, odnosno s velikim interesom ju sluša, usklađuje se i reflektira ono što je čula. Druga osoba koja sluša ili opaža ne pridaje nikakvo svoje značenje, ne komentira, ne kritizira, ne procjenjuje ono što prva osoba govori ili čini. I upravo to je težak dio koji se razlikuje od uobičajene komunikacije. Osoba koja sluša može opisivati ono što vidi ali bez dodavanja svog tumačenja, govori isključivo ono što vidi i što čuje. Na taj način daje drugoj osobi do znanja da ju prihvaća takvu kakva jest, da je zaista čuje i “vidi” i da je ne procjenjuje već da prihvaća da su to viđenja i doživljavanja te osobe.
“Empatičko” se odnosi na to da je osoba koja sluša drugu osobu neverbalno usklađena s njom. To znači da su ton, boja, visina glasa usklađeni, da je držanje tijela slično. Ključan dio se odnosi na emociju što znači da ako je ono što prva osoba priča tužno, da će neverbalna komunikacija druge osobe biti tome usklađena. Konkretno, to bi značilo da ono što će ta druga osoba reći kroz svoje neverbalno pružiti poruku podrške i razumijevanja te će to reći sniženim tonom. Nije cilj da druga osoba bude podjednako tužna već je cilj da se u tom trenutku “uživi” u priču druge osobe u dovoljnoj mjeri da joj pošalje poruku “tu sam za tebe” ali istovremeno da ju ta emocija preplavi.
Carl Rogers, psihoterapeut koji je utemeljitelj tzv. “terapije usmjerene na klijenta” (person centered therapy) koja se također nazivala i “nedirektivnom psihoterapijom” smatrao je da je najbolji način pomaganja klijentu korištenjem empatije i empatičkog slušanja, odnosno reflektiranja. U svom predavanju 1974. godine izjavio je sljedeće:
“The way of being with another person, which is termed “Empathic”, has several facets: it means entering the private, perceptual world of the other, and becoming thoroughly at home in it. It involves having sensitive – being sensitive moment to moment to the changing felt meanings which flow in this other person. To the fear, or rage, or tenderness, or confusion, or whatever, that he or she is experiencing. It means temporarily living in his life, moving about in it delicately, without making judgements, sensing meanings of which he is scarcely aware, but not trying to uncover feelings of which he is totally unaware, since this would be too threatening. It includes communicating your sensing’s of his world as you look with fresh and unfrightened eyes at elements of which he is fearful. It means frequently checking with him as to the accuracy of your sensing’s and being guided by his responses. You are a confident companion to him in his world. By pointing to the possible meanings of the flow of his or her experiencing, you help him to focus on this useful type of referent to experience his meanings more fully and to move forward in his or her experiencing.”
Neverbalna komunikacija je ključna te ona određuje hoće li komunikacija teći glatko, tako da se obje strane razumiju ili će postojati neki oblik nerazumijevanja. Kroz empatičko reflektiranje jedna osoba nudi drugoj svoju potpunu prisutnost i pozornost kojom neverbalno komunicira: “važan/a si mi ti i to što ti se događa”. Ovakva komunikacija ne podrazumijeva popuštanje ili ne postavljanje granica. Već je ovo komunikacija koja se koristi za povezivanje, emocionalno umirivanje i izgradnju kvalitetnog odnosa. A dodatno postoje i načini kako se koristeći ovakvu komunikaciju mogu i postaviti granice.
Izvor:
American Personnel and Guidance Association. (1974). Carl Rogers’s 1974 lecture on empathy. Retrieved from https://www.youtube.com/watch?v=iMi7uY83z-U&feature=share&list=PL9w3l7GkGUr1yxU4s2PiggyCbOO3XfpRf