Igor, osmogodišnjak, krenuo je u prvi razred. Jako se veselio školi. Igor je dobar učenik, jako dobro savladava školsko gradivo. Dobro se snašao i među novim vršnjacima, omiljen je u društvu, a bavi se i sportom. Ima mlađu sestru prema kojoj je osobito pažljiv i nježan. No, Igor se vrlo teško nosi u situacijama kada mu se brani nešto ili pak kada on nešto želi, a to ne može dobiti – poput igranja s prijateljima ili pak kada želi ostati duže na rođendanu, parku, u igraonicama i sličnim mjestima, a vrijeme je da se krene kući. Tada Igor jako negoduje, protestira, baca se na pod, plače, toliko je nesretan da se ne može kontrolirati. Roditelji su pokušali razno raznim strategijama (kazne, zabrane), no te strategije traju vrlo kratko i ponašanje se ponavlja u novim situacijama. Roditelji su vrlo zbunjeni njegovim ponašanjem, te ponekad njegovo ponašanje tumače kao razmaženo, a s druge strane zabrinuti su i pitaju se kako treba ispravno reagirati.
Jedna od karakteristika temperamenta, dakle genetske strane, jest upornost, a druga je intenzitet emocionalnih reakcija. Kada je dijete vrlo uporno i pri tome doživljava snažne, intenzivne emocionalne reakcije, u situacijama kada mu se kaže „Ne, ne možeš više ostati, idemo kući“, ono može na skali temperamenta biti označeno na kraju kontinuiteta upornosti te intenziteta emocionalnih reakcija.
To isto tako znači da roditelji takve djece, poput roditelja malog Igora, trebaju itekako biti svjesni navedenog i pokušati mu pomoći da se nauči nositi sa svojim emocijama kao i da nauči prihvatiti postavljen zahtjev ili granice u ponašanju.
Da bi dijete naučilo kako se nositi sa svojim emocijama, prije svega bitno je da ih nauči prepoznavati. Tome izvrsno može poslužiti tehnika tzv. „reflektiranje osjećaja“. To bi značilo da kada se uoči neki djetetov osjećaj, da se nježno i empatično kaže „čini mi se da si sada zbilja ljut“. Ton i boja glasa moraju biti takvi da to dijete ne doživljava kao ismijavanje, već da mu se daje prostor da doista izrazi svoj osjećaj na socijalno prihvatljiv način (bez ozljeđivanja sebe, drugog ili namjernog uništavanja predmeta). Tek tada, ovisno o djetetovom stupnju razvoja, može slijediti pitanje „što te tako naljutilo?“. Kada smo i sami pod snažnim emocionalnim nabojem, nije lako ostati smiren i empatičan, no vježbom se može uspjeti.
S druge strane, iz Igorove priče vidi se da mu je teško prihvatiti zahtjev. To bi značilo da se 30 minuta prije odlaska iz parka, igraonice, rođendana, može nagovijestiti kraj, a onda to isto učiniti 5 minuta prije samog odlaska. Ako on svojim ponašanjem (bacanjem na pod, plakanje i sl.) i dalje nama pokušava reći da on zbilja, zbilja želi ostati onda je vrlo korisno da mu i kažemo poruku koju dobivamo iz njegovog ponašanja. To bi značilo sljedeće:
„Igore, vidim da doista jako želiš ostati u igraonici, ali sada je vrijeme da idemo kući.“
Budući da je Igor iznimno uporan, što obično znači da ima prirodnu potrebu da ipak i on odluči u nečemu, da ipak bude po njegovom, možemo mu ponuditi izbor koji je i nama, kao roditeljima prihvatljiv. Primjerice:
„Igore, možeš danas izabrati da idemo odmah i tako biraš da pozoveš prijatelje kod kuće danas. Ako biraš da se bacaš po podu i da plačeš, onda biraš da danas ne pozovemo prijatelje kod kuće danas.“
Bitno je da je ponuđeni izbor zanimljiv i privlačan djetetu i izvediv roditelju te da vrijedi za taj dan. Time se svakim novim danom, pruža nova prilika za novo djetetovo ponašanje.
Iznimno je važno da nam i jedan i drugi izbor budu podjednako ok, odnosno da što god Igor izabere, mi to prihvatimo jednako. U suprotnom, vrlo vjerojatno će ponovno doći do eskalacije u Igorovom ponašanju, a vjerojatno i u ponašanju roditelja.