Neki roditelji, čija djeca su preosjetljiva, povremeno imaju problema kako izaći s njima na kraj. Kada ispadne da ih svaka majica svrbi, svake čarape ne odgovaraju, svake hlačice smetaju, čak niti gaćice nisu dobre, tada, osobito tijekom jutarnjeg oblačenja ili u bilo kojoj drugoj sličnoj stresnoj situaciji, situacija se može razviti u svađu, kritiziranje i viku.

Slično je bilo i s Jakovom. Odmah po rođenju, Jakov je bio razdražljiviji i plačljiviji nego njegova starija sestra. Kada bi došlo previše ljudi, Jakov bi se bunio. Kada bi mama Katja skuhala ručak s nešto intenzivnijim mirisima ili stavila malo jači parfem, kako bi se približila Jakovu tako bi on počeo plakati.

„Sit je, promijenila sam pelene, upravo se probudio“ – razmišljala je već dobro uznemirena mama Katja. Nikako joj nije bilo jasno zašto njezin prekrasan sinčić toliko plače kada ima sve što mu je potrebno. A osobito joj nije bilo jasno zašto plače kada ga primi u svoje naručje. Kada se uz sve to dodaju komentari drugih sa strane poput „ja bih to znala bolje“, tada je to bila kap koja je prelila čašu već ionako dovoljno zabrinutoj i isfrustriranoj Katji.

No, priča se nastavila. Kada bi mu oblačila neku vrstu odjeće, Jakov bi počeo plakati. To je primijetila i nastojala je pronaći onu odjeću za koju zna da Jakovu ne bi smetala. Međutim, njegova preosjetljivost je Katju povremeno dovodila do ludila. Nije razumjela zašto ne može biti kao sva druga djeca koja su zadovoljna kada su sita, presvučena i naspavana, kako bi se mogla igrati s njim. Kao što je bila njezina starija kćer.

Cijela Jakovljeva obitelj obožava ići na more. Imaju baku na moru gdje provode čitav svoj godišnji odmor. Kada je Jakov prohodao, Katja je razmišljala kako će biti super da će Jakov moći istraživati plažu, igrati se u plićaku i provoditi vrijeme sa starijom sestrom u igri i zabavi.

Svi su se skupa brzo razočarali. Umjesto da se pridružio njima u obožavanju mora, pijeska, sunca, Jakov je ponovno plakao. Te mu nije odgovaralo jako sunce, te ne želi u more, te ne želi hodati bos po pijesku. Umjesto da provedu prekrasan zajednički godišnji odmor, njihovi dani prolazili su u Jakovljevom otporu, plaču, buntu. Barem su to tako mama Katja i tata Marko tumačili.

Djeca koja su preosjetljiva, intenzivnije reagiraju i na osjećaje drugih ljudi. Tako bi se Jakov rastužio kada bi vidio svoju mamu, tatu, sestru ili bilo koga drugog da je tužan. Uz to, budući da osjeća i manje promjene u temperaturi, češće se žalio da mu je vruće ili hladno te je vrlo osjetljiv na bol.

Senzibilnost ili osjetljivost na zvukove, mirise, vidne podražaje, teksture, emocije, jedna je od devet karakteristika temperamenta. Dakle, to je genetika – naslijeđeno. Jakov je preosjetljiv. Nije preosjetljiv zato što on to tako želi, da bi pravio probleme, da bude u otporu, da bude zločest, jer treba pažnju, niti je to odraz neke od razvojnih faza, već zato što je njegova genetska struktura takva. Genetiku se ne može mijenjati, no ono što se može s njom je prihvatiti je i iskoristiti je na najbolji mogući način za osobu i okolinu.

Jakovljevi roditelji trebaju mu pomoći da razumije što mu treba, odnosno što mu smeta. Na plaži to mogu učiniti tako što neće ići kada je sunce najjače, već će ići ranije ujutro ili kasnije popodne. Frustracija zbog hodanja po pijesku može se smanjiti tako što mu se pokaže da te kamenčiće može maknuti s prstića i pozvati ga na ručnik kada mu je dosta hodanja po pijesku. Važno je ne izbjegavati situacije koje su ispočetka za dijete frustrirajuće (npr. staviti djetetu cipelice za vodu i ne skidati mu ih) jer se tako neće naučiti kako se nositi sa svojom preosjetljivošću. Roditelji trebaju biti podrška djetetu u njegovom putu upoznavanju sebe i svojih potreba te ga nježno usmjeravati kako bi naučilo kako zadovoljiti svoje potrebe (kao primjerice da nauči kako može maknuti pijesak sa stopala i zadovoljiti svoju potrebu da više nema ništa na koži što ga smeta).

Osim navedenog, djeca koja su preosjetljiva trebaju čuti riječi i fraze poput:

-Jako uočavaš zvukove, svjetla, svjetlinu, boje i sl.
-Mislim da te smetaju podražaji koji su ovdje.
-Kada čuješ da drugo dijete plače, i ti si tužan.
-Ti osjećaš manje ozljede i kvrge koje ja ne osjećam.
-Vjerujem ti da te smeta.
–Kakvog je hrana okusa i mirisa, tebi je jako važno.
-Meni nije vruće, ali ako tebi je, možeš skinuti vestu.

Imajući na umu da ovakva ponašanja djeteta nisu proizvoljna ili odraz nečega što ono hoće/neće, već odraz temperamenta, roditelji i svi drugi koji sudjeluju u odgoju djeteta mogu učiniti jako mnogo za to dijete. Razumijevanje roditelja zašto se dijete ponaša kako se ponaša, može im pružiti više energije i strpljenja u situacijama kada djetetu treba pomoći.