Mnoge roditelje muče, zbunjuju, a možda čak i frustriraju i ljute razvojne faze kroz koje prolaze gotova sva djeca – grizenje, čupanje, snažno opiranje roditelju/odgajatelju, ljubomorni ispadi, nemogućnost samokontrole, izražavanje ljutnje vrlo ekspresivno i slično. No, ako to sagledamo s razvojnog aspekta, bit će nam jasno zašto kroz sve te faze sva djeca prolaze i što Vi, kao roditelj, možete poduzeti kako biste preusmjerili djetetovo ponašanje na društveno prihvatljiv. Ovdje bih odmah naglasila, da to ne znači da ćemo pokušati ukalupiti dijete da se ponaša kako je netko zamislio da se treba ponašati, već je cilj naučiti dijete da voli i prihvaća sebe takvog kakvog jest jer tek kada to zaista usvoji spreman je za novu stepenicu – voljeti i prihvaćati druge takvi kakvi jesu. Ako se to uspije ostvariti, dijete neće imati potrebe posezati za agresijom, bit će autonomno, znajući se postaviti na pravedan način, a sve to mu poslužiti kao dobar temelj u odrasloj dobi. Bit će sposobno ostvarivati asertivnu komunikaciju (komunikaciju koja nije jezik niti kukavice niti napadača), kvalitetne odnose s prijateljima, kolegama, te partnerski odnos koji je najzahtjevniji. No, vratimo se na početak.

Dijete u dobi od 1 do 2 godine

„Toliko toga mora učiniti i toliko toga mora vidjeti“
Dijete u dobi od 1 do 2 godine, postaje motorički spretniji zbog čega lakše može istraživati svijet oko sebe, naglo stječe nova iskustva, a jedna od najdražih aktivnosti su mu bacanje predmeta. S 18.mjeseci, dotadašnja harmonija se naglo narušava. Javlja se prvi negativizam i glavna riječ je „Ne“. Stalno treba biti pod nadzorom jer verbalne zabrane nisu dovoljne. Skretanje pažnje je najbolji način preusmjeravanja djetetova ponašanja. Raspoloženja su burna, kratkotrajna i promjenjiva. Strah od odvajanja od roditelja (separacijski strah) se sada intenzivira.

Kao što je vidljivo iz tablice, djeca u dobi od 1 godine do 18 mjeseci, imaju potrebu djelovati, činiti. Čineći, oni uče o svijetu. Ako ih pokušavamo pretjerano zaštiti ili spriječiti da nešto ne učine, tada će njihov svijet biti ograničen, te će ubuduće ili biti uplašeni da nešto novo isprobavaju tražeći da drugi čine umjesto njih ili će postati mali buntovnici koji će činiti sve suprotno od onog što nalaže autoritet. Idealno je stoga da se dozvoli djetetu da istražuje svijet, da ga se podrži u njegovom eksperimentiranju, a intervenirati treba kada je vidljivo da će sebe ili nekog drugog ozlijediti svojim aktivnostima. Oštro „Ne“ u tim situacijama snažno djeluje i u pravilu će svako dijete prestati činiti ono što je činilo do tada i ako mu ponudite novu aktivnost, preusmjerit ćete mu pažnju na kvalitetan način.

Dijete u dobi od 2 do 3 godine

„Zlatno doba razvoja mišljenja“
Dvogodišnjak je u pravilu stabilan, motorički spretan, može verbalno komunicirati, povremeno se može strpjeti i izdržati malu frustraciju, uvažiti tuđe želje i odreći se igračke. Ljudi mu više znače nego do sada, vrlo je umiljato.

Nakon kratkog uravnoteženog razdoblja, započinje razdoblje izrazito nestabilnog ponašanja, čiji je vrhunac najčešće u dobi oko dvije i pol godine. Dijete je tada izrazito kruto i nefleksibilno, dominantno i zahtjevno, emocije su mu burne, istovremeno hoće i ovo i ono zbog čega je u konfliktu sam sa sobom, a naravno i s okolinom. To je kriza treće godine, faza prkosa i otpora.

U toj fazi dijete treba naučiti misliti, testira realnost i do tada postavljene granice. Počinje se osamostaljivati. Ono što je izrazito važno da roditelj u toj fazi nauči dijete jest da postoje granice, ali i istovremeno ga podržavati što je počeo misliti sam za sebe, ono ima pravo misliti kako ono želi, pa i odlučivati u nekim stvarima (primjerice; može mu se ponuditi dvije majice adekvatne za vrijeme, te može odlučiti koje od te dvije majice može nositi). Jako je važno imati na umu zašto su postavljene granice – one su postavljene kako bi dijete naučili kako se treba ponašati u društvu, učiti ga da svijet nije stvoren za njega već kako da pronađe svoje mjesto „pod suncem“. Da ponovno naglasim što je bilo spomenuto na početku – to ne znači da se treba dijete krojiti prema društvenim pravilima, već da nauči prihvaćati sebe, a onda i druge, da zna uvažavati njihove potrebe i želje, a da to istovremeno ne bude na uštrb vlastitih potreba.

Dijete u dobi od 3 do 6 godina

„Postavljanje temelja vlastitog identiteta – tko sam ja, tko si ti?“
U četvrtoj godini dijete svoju emocionalnu nesigurnost izražava plačem, cendranjem, zahtjevima, ljubomorom; čas je sramežljivo, a čas nametljivo. U ovoj dobi dijete, također, počinje zaista doživljavati uspjeh i neuspjeh, tako da tu prepoznajemo početke samovrednovanja. U ovom periodu potrebno mu je pokloniti puno strpljenja, pažnje i razumijevanja. Osim toga s četiri godine ulazi u period kad odjednom postaje previše sigurno u sebe i iskušava svoje sposobnosti i preko dopuštenih granica što ga može dovoditi u konflikte s okolinom i u opasnost.

U petoj godini dijete prolazi kroz prilično burnu razvojnu fazu. Ono nerijetko prelazi dopuštene granice u mnogim područjima ponašanja. Npr. udara rukama i nogama, baca kamenje, razbija, bježi, bezrazložno se smije, ima ispade bijesa. Na zahtjeve odraslih često reagira prkosno i drsko. Govor četverogodišnjaka ponekad šokira zbog prostota i “zahodskog” rječnika. Brojalice i izmišljanje pjesmica s prostim riječima pravi su užitak za dijete ove dobi i ono ih namjerno uz smijeh koristi. I u svojim maštanjima dijete često prelazi granice. Pojavljuju se izmišljeni prijatelji, izmišljaju se nevjerojatne priče; dijete često istinski vjeruje u ono što je njegova mašta stvorila. Potreba za samostalnošću i neovisnošću koja se pokazala kao prkos i negativizam postupno opada, i javlja se u novom obliku kao potreba za preuzimanjem inicijative. Oko četiri i pol godine dijete kao da se polako počinje “smještati” u dozvoljene granice. To je još uvijek doba neizvjesnosti, nesigurnosti, provjeravanja. Dijete pokušava shvatiti što je pravo, a što izmišljeno iako mu to još stvara probleme.

S navršenih pet godina, dijete ulazi u period koji je smireniji. Dijete je sigurno u sebe i ono što zna raditi, stabilno je, pouzdano, dobro adaptirano. Ali budući da razvoj nije završen ova ravnoteža se narušava u burnoj šestoj godini kada dolazi do nove ekspanzije. To obično počinje oko pet i pol godina, a smiruje se oko šest i pol, tako da je oko šeste godine nekih šest mjeseci dijete vrlo naporno i za svoju okolinu. Možemo ga usporediti s ponašanjem 2,5 godišnjeg djeteta. U prvom redu ono je emocionalno burno i ide iz krajnosti u krajnost: jedan čas voli, drugi čas mrzi. Zahtjevno je u svakom pogledu i pri tome kruto. Želi biti prvo, mora pobijediti, hoće imati najviše, ne može se opredijeliti između dva – hoće oba. Ne podnosi kritiku, krivicu, kaznu, za neuspjeh su krivi drugi. Istovremeno to je doba živosti i energije, spremnosti da se proba sve što je novo – jer to je doba ekspanzije.

Šestogodišnje dijete u pravilu je spremno za nove avanture i često je neopravdano sigurno u sebe – ide “glavom kroz zid”. Ono je borac za svoja prava, branitelj svog vlasništva. U sedmoj godini dijete se obično smiruje, povlači u sebe. Ono će možda prigovarati i biti nezadovoljno, ali će rjeđe glasno tražiti svoja prava. Sedmogodišnjak se na neki način povlači, kao da više voli gledati, slušati “s ruba scene” i tako sređuje i izgrađuje svijest o sebi. Naravno individualne razlike su velike. Sedma godina je mogli bismo reći strašljivo doba – dijete traži rituale koji mu daju sigurnost (tata mora provjeriti da pod krevetom zaista nema lopova). Svoje ponašanje ono sada već kontrolira samogovorom, samousmjeravanjem, “unutarnjim uputama”. Glavni kriterij za uspoređivanje i samovrednovanje su vršnjaci. Igra se s djecom istog spola. Često od sebe očekuje previše, pa zadatak koji si postavlja nije u stanju završiti. Sklono je pretjerati te se naglo iscrpljuje. Zato je važno pomoći mu da odredi granice svojih realnih mogućnosti. Ima svoje dobre dane kad blista i svoje loše dane kad je “potonulo”. Mudar odrasli vodit će o tome računa i imat će od djeteta različita očekivanja ovisno o dobrim i lošim danima koji se od jutra prepoznaju. Kod neke djece pojavljuju se periodi kada im se čini da su svi protiv njih, da ih nitko ne voli, da imaju “pik” na njih. Važno je pažljivo odmjeriti s koliko ćemo uvažavanja prihvatiti njegove brojne pritužbe i prigovore, jer vjerojatno nije sve tako crno kao što dijete kaže.

RAZVOJNE FAZE KOD DJECE:

Kada dijete radi nešto što nije u redu (po našim kriterijima) prvo mu treba dati informaciju da to što radi nije u redu. To je zapravo blagi stupanj u kojem očekujemo da na temelju te informacije dijete promijeni svoje ponašanje. Ako tome nije tako onda mu treba uputiti kritiku ponašanja. Važno je da to ne bude kritika djetetove ličnosti, već ponašanja. Kada kritiziramo djetetove osobine, dijete može početi vjerovati u to i tako se ponašati. Ako se djetetu često govori da je lijeno, ono će povjerovati u to. U skladu s tim vjerovanjem ponašat će se kao lijena osoba. Ako ni to ne urodi plodom slijedi prijetnja kaznom. Kazna treba zadovoljiti uvjete da bude realna i da se može izvršiti. Ako djetetu prijetimo nečim što ne možemo izvršiti to je kao da „pucamo u prazno“ i ništa nismo postigli. S vremenom, dijete će nam prestati vjerovati i buduće prijetnje kaznom neće biti učinkovite. Ako niti prijetnja nije bila učinkovita dijete treba kazniti u skladu s izrečenom prijetnjom. Jako je važno biti dosljedan kod provođenja kazne. Što znači da nećemo naknadno pregovarati oko dužine kazne, „pomilovanja“ itd. S obzirom na to da su roditelji često ljuti kod izricanja kazne, dešava se da prenagle i smisle kaznu za koju i sami poslije vala ljutnje misle da je preoštra. Zato je puno je bolje „izreći“ blažu kaznu nego jako strogu pa je kasnije ublažavati. I još jedna važna napomena; nikada ne kažnjavamo onemogućavanjem zadovoljenja osnovnih potreba poput „danas za tebe nema večere“.

Uzmimo za primjer dječaka koji jako voli jesti bombon i kojem bombon služi kao nagrada kada učini prema dogovorenom.

Davanje informacije (miran glas) – „Kada jedeš bombon, želim da sjediš jer se tako ne možeš zahliknuti.“
Kritika ponašanja (strog glas, bez vikanja) – „Ne sviđa mi se kada trčiš i jedeš bombon. Tako ti bombon može zapeti u grlu, a to bi me jako uplašilo.“
Prijetnja kaznom (strog i odrešit glas, bez vikanja) – „Ako ne prestaneš trčati odmah i ne pojedeš bombon sjedeći, sutra nećeš dobiti niti jedan bombon.“
Kazna i njeno provođenje (strog, ali miran glas) – „Budući da nisi prestao trčati, premda znaš da me to brine jer ti može zastati u grlu, sutra nećeš dobiti niti jedan bombon.“

Zamislite ovaj proces u obliku stepenica. Nemojte ih preskakati, već idite jednu po jednu.

4. Kazna i njezina provedba

3. Prijetnja kaznom

2. Kritika ponašanja

1. Davanje informacije

Nadalje, u komunikaciji s djetetom sa svrhom odgoja i postizanja ciljeva, učinkovito je govoriti tzv. osobnim jezikom. Osobni jezik je onaj kojim možemo izraziti vlastite osjećaje, reakcije i potrebe te odrediti vlastite granice. (Juul, 1995)
Osnovno je u tom jeziku izražavati se s:
– Želim. Ne želim.
– Sviđa mi se. Ne sviđa mi se.
– Hoću. Neću.
Ne treba sve i uvijek argumentirati svom djetetu. Ponekad roditelji svoje zahtjeve ne temelje na argumentima, već na svojim osjećajima. U tom slučaju pošteno je to tako i reći:
– „Ne znam zašto to nije dobro da radiš, ali ja stvarno ne želim da to radiš. Meni smeta.”