Dječje prijateljstvo

Djeca uče kako se odnositi prema drugima iz odnosa koje stvaraju od rođenja. Osnovni model odnosa koji sadrži kako ćemo se odnositi prema drugima I što ćemo od drugih očekivati proizlazi iz modela odnosa roditelj-dijete. Ako postoji grubost, hladnoća ili česta kritika u odnosu roditelj – dijete tada dijete uči o takvom obliku odnosa. Ovisno o djetetovom temperamentu, kao i drugim karakteristikama poput inteligencije, dijete će donijeti različite zaključke o tome kakvo je ono te što može očekivati od drugih. Budući da se tek razvija, dijete do 5.-6. godine barata s vrlo malo informacija koje se primarno temelje na osjećaju i intuiciji. Ipak, zaključci koje dijete donese do 6.godine na temelju svog dotadašnjeg iskustva često postanu nesvjesna koja snažno utječu na njega i njegove odnose.

Pojednostavljeno rečeno, ako dijete u stresnim situacijama doživljava vikanje od strane roditelja, kritiku, ignoriranje, postoji mogućnost da će donijeti zaključak da je ok biti grub u određenim situacijama prema vršnjacima/prijateljima. S druge strane, moguće je da će donijeti drugačiji zaključak, odnosno da je ok biti podređen prijateljima, da je ok da su drugi prema njemu grubi jer mu je to lakše prihvatiti nego da nema prijatelja uopće.

Isto je moguće ako djetetu nisu postavljane dosljedne granice u odnosu s roditeljem, bratom, sestrom jer je primjerice roditelju bilo teško postaviti neku granicu ili mu se to činilo nevažnim za njega (no to ne znači da nije bitno za funkcioniranje u široj zajednici).

Stoga, ako se je dijete razočaralo u prijatelja, ako se osjeća izolirano, važno je da to roditelj ozbiljno shvati. To ne znači da roditelj treba odmah riješiti djetetov problem, već da ga roditelj empatički posluša, strpljivo. Tek kada se tako djetetu da podrška, tek tada roditelj može razgovarati s djetetom kako može sve riješiti taj problem, odnosno koje su mu opcije u rješavanju spora s drugom djecom. Ono što je važno imati na umu, da se ne može ići za tim da će se promijeniti drugog ili njegovo ponašanje, ali se može ići za tim da se dijete zauzme za sebe. Pa tako primjerice ako je drugo dijete verbalno uvrijedilo prvo dijete, tada se to prvo dijete može naučiti zauzet za sebe – može mu reći da ne želi da tako razgovara s njim; može se odmaknuti od njega; može razgovarati s učiteljem koji bi potom mogao napraviti radionicu na tu temu.

Osim kroz razgovor s djetetom, roditelj može intervenirati tako da pokuša razumjeti zašto se to djetetu događa – osobito ako se više puta to ponavlja, odnosno koje djetetove karakteristike utječu na takvu situaciju. Kao što je gore navedeno, iz odnosa roditelj-dijete, dijete može naučiti da je „ok kada ga netko vrijeđa“ jer ima takvo prethodno iskustvo. Najčešće to ukazuje na manjak djetetovog samopouzdanja pa je poželjno da roditelj potraži pomoć dječjeg psihologa. A kako roditelji često reagiraju emocionalno na dijete i njegovo ponašanje, poželjno je i da roditelj preispita sebe također uz podršku stručnu osobe, poželjno kroz savjetodavni ili psihoterapijski proces.