„Čekaonica kod pedijatra. Uglavnom vlada tišina. Promatram jednu djevojčicu kojoj je očito dosadno nakon polusatnog čekanja. Tiho se obraća mami: „Mama, hajdemo plesati“. Mama isto tako tihim, možda još malo tišim glasom objašnjava: „Ovdje se ne pleše, hajde pristojno sjedi i čekaj na red.“

„Mama, ali ja ne bih išla na ritmiku“ ponavlja mala Maja na stražnjem sjedištu auta. Mama koluta očima i što naglas, a u sebi po sto pedeset i drugi puta ponavlja „Ma što ti znaš, to je dobro za tebe, malo aktivnosti. E, da su mene moji roditelji htjeli voditi, tko zna gdje bih danas bila!“

„Htjela bih da moj sin bude sretan u životu, a on ima fiksnu ideju da želi biti automehaničar. Kako da mu objasnim da za svoje dobro mora završiti fakultet?“

Premda će Vam se možda na prvu učiniti da su ovi roditelji odgovarali na pitanja svog djeteta i pratili što ono radi, ova tri slučaja zorno prikazuju kako roditelji često ne slušaju svoju djecu. Kao roditelji često imamo viziju našeg djeteta koje odrasta u pristojnog (ma što to značilo), uspješnog, perspektivnog mladog čovjeka ili ženu, s kojom bi se svaka majka ponosila. Još prije no što se rodi, zamišljamo bebu koja je baš po našim kriterijima. Za neke je roditelje to mirno, za neke živahno dijete. Za neke popustljivo i plaho, za neke buntovno i uporno itd.

Na jednoj radionici iz našeg programa „U ritmu djeteta“, jedna je mlada trudna buduća mama rekla da smo joj mi i drugi polaznici razbili iluziju. Naime, ona je zamišljala jedno veselo, nasmijano djetešce, kao s reklame, a nakon naših radionica shvatila je da tome ne mora biti tako. Nas smo dvije u tom trenutku znale da smo postigle cilj. Naime, roditelji u silnoj želji da dobiju baš „takvo“ dijete često ne poštuju djetetovu osobnost, ne prepoznaju ga kao osobu za sebe, već imaju potrebu „mijesiti“ ga dok ne ispadne kako su si oni zamislili. Naravno da to ne ide kako si roditelj zamišlja i u tom procesu pretvaranja djeteta u osobu koja ono nije dolazi do velikih nedoumica, konflikata i nerazumijevanja.

Adaptirana djeca će se prilagoditi roditeljskim zahtjevima, pristojno će se ponašati, ići će na karate, premda bi radije igrali šah; družit će se s djecom, premda bi radije čitali knjigu u sobi; upisat će medicinu, premda im se povraća kada vide krv. U tom slučaju velika je vjerojatnost da takvo dijete jednoga dana kao odrasla osoba neće zadovoljiti svoje autentične potrebe te će stoga proživjeti jedan banalan život i dalje se adaptirajući na zahtjeve. Ovoga puta na zahtjeve partnera, pretpostavljenog, pa čak i svoje djece. Oni će živjeti, ali ne na način koji bi uistinu željeli već će činiti sve da drugima ugađaju. Ako se susretnu s pojmom rada na sebi postoji šansa da će prekinuti takav banalan scenarij i ostvariti svoj puni potencijal.

Buntovna će se djeca za razliku od adaptiranih, boriti protiv roditeljskih zahtjeva. Često će biti protiv samo zato da budu protiv, a ne zato što zaista nešto ne žele ili ne trebaju.
Male svađalice, za koje se može na prvi pogled činiti da se bore za sebe, no dubljom analizom dolazimo do toga da se često bore protiv sebe. Ako se takvo buntovno dijete upiše primjerice u jezičnu gimnaziju, premda je ono htjelo u školu za primijenjenu umjetnost, ali su roditelji inzistirali, ono može pasti prvi razred samo zato da roditeljima dokaže da su u krivu. Naravno da je to štetno po njega samoga, zbog čega kažemo da se takvo dijete zapravo štetno adaptiralo. Kao odrasla osoba ono će se često boriti protiv autoriteta ugrožavajući svoj položaj i status.

Između ostalih i ovo su dobri razlozi zašto je bitno prepoznati i slušati svoje dijete.

Kakvo će dijete biti uvelike ovisi o njegovoj nasljednoj komponenti osobnosti koju nazivamo temperament. Odnos roditelja i djeteta je harmoničniji ako si odgovaraju po temperamentu. Ako su pak oboje primjerice neprilagodljivi i burnih reakcija možemo očekivati kaos.

U pokušajima odgajanja „pristojnog“ čovjeka često zaboravljamo slušati dijete. Dijete nam govori na ovaj ili onaj način. Na nama roditeljima je da ga slušamo i prepoznajemo njegove potrebe. Najčešći, a ujedno i najveći problemi s kojima smo se do sada u našoj praksi susrele je roditeljsko neuspješno prepoznavanje djetetovih potreba i adekvatna reakcija na njih.

Uzmimo za primjer dijete koje je stalno u otporu. Vrlo često takvoj se djeci prišiva etiketa da su zločesta. Tako opisujemo to dijete kao zločestu osobu. Nakon učestalog ponavljanja, dijete počinje vjerovati u to da je zločesto i ponaša se na način zbog kojeg će ga i dalje etiketirati kao zločesto. U ovom smo slučaju prekršili zlatno pravilo uspješnog odgoja a to je: Nikada ne kritizirati osobu, već njeno ponašanje.
Dakle djetetu koje je često u otporu ćemo reći nešto poput: „ Ne sviđa mi se kada se tako ponašaš“ (opisati ponašanje i što nam se u njemu točno ne sviđa).
Naša kritika ponašanja reakcija je na to što nas smeta, ali prava intervencija tek predstoji, a to je da se zapitamo zašto je ono takvo. Njegov je otpor najčešće samo simptom koji oslikava dugotrajnu interakciju.

Primjerice, ako dječaka roditelji često ostavljaju kod bake i djeda tj. ono slobodno vrijeme koje imaju ne provode s njim, on se može osjećati napušteno, razočarano i ljuto. Taj isti dječak može biti u otporu i kada konačno dođe roditelj po njega, može se početi svađati s njim tako da roditelj zaključi da je bolje da bude kod bake jer baka kaže da je kod nje bolji. Naravno da će biti bolji ako baka zaista provodi vrijeme s njim igrajući se i razgovarajući, a ne ostavlja ga da npr. gleda crtić. Ako uspijemo dobiti odgovor zbog čega se dijete ponaša na način na koji se ponaša, tada ćemo doći i do njegove potrebe. U ovom primjeru, dječak je silno željan roditelja, ali budući da se svjesno ili nesvjesno osjeća odbačenim, on neće pokazati svoj pravi osjećaj već će ga zatomiti i pokazati samo ljutnju ili nervozu prema roditelju.

U praksi smo se susretale da, kada roditelji shvate da trebaju saznati koje su djetetove potrebe, da ga izravno pitaju. I to ne jednom nego mnogo puta. No, djeca često nemaju odgovore na to pitanje. Možda čak niti na jednostavno poput „što želiš“. U situaciji prethodno opisanog dječaka, dječak će vrlo vjerojatno teško izreći što on zapravo želi od roditelja jer je s jedne strane jako ljut na njih, a s druge ih je jako željan. Sam se nalazi u konfliktu i da bi se taj konflikt riješio, trebao bi se odlučiti za jednu stranu. A kako će se odlučiti za ono što je primarno – da želi biti s roditeljima, kada se osjeća odbačenim?! I tako se nalazimo u zatvorenom krugu iz kojeg dijete može izaći tek kada roditelji prepoznaju njegovu potrebu u pozadini. Često, da bi roditelj došao do tog odgovora, mora sam sebi neke stvari priznati, možda i one zbog kojeg sam osjeća grižnju savjest, zbog kojeg je ljut na sebe i slično. Nažalost, u tim situacijama, često nije niti nama odraslima lako prepoznat o čemu se tu zapravo radi, prepoznat djetetove potrebe i adekvatno reagirati na njih.

Zbog svega toga mi smatramo da je preduvjet uspješnog odgoja rad roditelja na sebi. Po nama je uspješno odgajati dijete znači živjeti s njim i ponašati se spontano, iskreno i bez autocenzure. U tom slučaju vrlo je vjerojatno da će biti zadovoljene njegove potrebe za pažnjom, za druženjem s nama. Što znači „živjeti s djetetom“? Ovdje, naravno, ne mislimo na boravak s djetetom u istom životnom prostoru. Majka koja ne živi s djetetom, će se živa pojesti jer nije stigla skuhati ručak jer joj je mali bio nemogući tražio je svu njenu pažnju, pa je ona bila rastrgana između njega u ležaljci i ručka na štednjaku. Majka koja živi s djetetom će uključiti dijete u pripremanje ručka, čime će djetetova potreba za pažnjom biti i te kako zadovoljena, ili će ugasiti plin, a započeti ručak nastaviti kasnije. No postići takvu spontanost nije uvijek jednostavno. Zato je rad na sebi s ciljem postizanja spontanosti preduvjet dobrog odgoja.

Rad na sebi nije težak i mukotrpan, ne znojimo se pri tome, svodi se na osvještavanje i rješavanje ograničavajućih uvjerenja.
Tako postajemo manje opterećeni što ćemo i kako ćemo, nego jednostavno – živimo. A to je najbolje što možemo učiniti za svoje dijete. Steve Biddulph u svojoj knjizi „Tajna sretne djece“ kaže da je za dijete najvažnije (i to tim redoslijedom):

1. Raditi na sebi
2. Raditi na odnosu s partnerom
3. Raditi na odnosu s djetetom

Mi se apsolutno slažemo s njim. Nažalost, kao roditelji često to zaboravljamo i grozničavo se koncentriramo na treće, ne postižući onaj rezultat koji bi htjeli.