Kao ljudi imamo sposobnost regulirati različite aspekte vlastitog funkcioniranja, i vanjskog i unutarnjeg. Možemo regulirati vlastito ponašanje, emocije, misli, nagone i drugo. Upravljanje našim emocijama omogućuje nam emocionalna regulacija o kojoj najčešće govorimo kada govorimo o samoregulaciji. Ona je zapravo sposobnost učinkovitog upravljanja emocijama i odgovaranja na neko emocionalno iskustvo. Prema jednoj sveobuhvatnoj definiciji, emocionalna regulacija podrazumijeva vanjske i unutrašnje procese odgovorne za motrenje, procjenjivanje i mijenjanje emocionalnih reakcija, posebno njihovog intenziteta i trajanja, a u svrhu postizanja ciljeva (Thompson i Meyer, 2007). Reguliranjem naših emocija, mi ne mijenjamo emociju, ne postajemo sretni kad smo zapravo tužni, već prilagođavamo intenzitet i trajanje emocionalne reakcije.
Koregulacija
Važnu ulogu u razvoju različitih aspekata samoregulacije kod djece imaju odrasli koji o njima brinu: roditelji; odgajatelji_ce, učitelji_ce, treneri_ce… Ovaj interaktivni proces oblikovanja i podrške razvoju samoregulacije od ranog djetinjstva do mlađe odrasle dobi kroz međuodnos djece i mladih te značajnih odraslih naziva se koregulacija (Rosanbalm i Murray, 2017).
Postoje tri glavna načina na koje odrasli koji brinu od djeci modu podržavati i usmjeravati razvoj samoregulacije kod djece (Rosanbalm i Murray, 2017). Prvi način je uspostavljanje toplog, njegujućeg i podržavajućeg odnosa kroz koji se odgovara na potrebe djeteta. To podrazumijeva pokazivanje interesa za unutarnji svijet djece i mladih, prepoznavanje znakova koji ukazuju na njihove želje i potrebe, poštivanje njihovih individualnih karakteristika te bezuvjetnu posvećenost i brigu. Drugi način je osiguravanje sigurnosti i strukture u okruženju u kojem djeca i mladi odrastaju. To podrazumijeva stvaranje okruženja u kojem se djeca osjećaju fizički i emocionalno sigurno, u kojem mogu učiti i istraživati u skladu s vlastitim razvojnim mogućnostima, te imaju osiguranu konzistentnost i predvidljivost, jasne ciljeve u području regulacije i logične posljedice u slučaju neprimjerenih ponašanja. Treći način je podučavanje u razvoju samoregulacije kroz modeliranje, usmjeravanje, stvaranje prilika za vježbu te ohrabrivanje napretka u uspješnoj primjeni naučenih vještina.
Važnost samoregulacije odraslih u procesu koregulacije
Uspješnost procesa koregulacije uvelike ovisi o tome koliko odrasli uspješno reguliraju vlastito funkcioniranje. Za uspješnu samoregulaciju važno je da obraćamo pažnju na vlastite emocije i reakcije u stresnim interakcijama s djecom i mladima, na vlastite misli i vjerovanja o tuđim ponašanjima, da koristimo tehnike umirivanja u takvim situacijama te odgovaramo na dječje potrebe učinkovito i suosjećajno (Rosanbalm i Murray, 2017).
Doprinos značajnih odraslih u procesu koregulacije ovisi o dobi i individualnim karakteristikama djeteta. Malenoj djeci potrebno je mnogo podrške odraslih u koregulaciji, dok će adolescentima ona biti potrebna u manjom mjeri. Najveće razvojne promjene u kapacitetu za samoregulaciju javljaju se u predškolskoj dobi i u ranoj adolescenciji te su upravo ta razdoblja često „najburnija“. Također, unutarnji i vanjski čimbenici poput temperamenta ili stresnih životnih iskustava mogu dovesti do toga da su neka djeca i mladi osjetljiviji na podražaje iz okoline i skloniji intenzivnijim reakcijama.
Literatura:
Rosanbalm, K.D., i Murray, D.W. (2017). Caregiver Co-regulation Across Development: A Practice Brief. Washington, DC: Office of Planning, Research, and Evaluation, Administration for Children and Families, US. Department of Health and Human Services.
Thompson, R.A. i Meyer, S. (2007). Socialization of Emotion Regulation in the Familiy. In J. J. Gross (ed.). Handbook of emotion regulation. New York: The Guilford Press.
