U različitim razvojnim fazama očekuje se različita količina podrške značajnih odraslih u koregulaciji, iako je ona potrebna u svim fazama. U nastavku će kroz primjere biti opisano što je djeci potrebno kroz koju fazu.
Mia (1 mjesec) je novorođenče i u potpunosti ovisi o odraslima te joj je potrebno njegovanje, prepoznavanje znakova koje daje poput plača i adekvatno odgovaranje na njih, struktura i konzistentnost u dnevnim rutinama, fizička i emocionalna utjeha u situacijama frustracije i neravnoteže te prilagodba okruženja s ciljem smanjivanja rizika izloženosti frustrirajućim situacijama (npr. reguliranje buke, topline, udobnosti i slično).
Teo (2 godine) je u dobi najranijeg djetinjstva (do 3. godine) te mu je u procesu koregulacije i dalje prvenstveno potreban topao i njegujući odnos sa značajnim odraslima, a zatim i podučavanje osnovnim, jednostavnim, razvojno primjerenim pravilima i očekivanjima, imenovanje emocija odnosno podučavanje u pronalaženju riječi za izražavanje emocija, modeliranje strpljivosti i samoumirujućih strategija te preusmjeravanje pažnje kako bi se reguliralo njegovo ponašanje.
Lana (4 godina) je u fazi ranog djetinjstva odnosno predškolske dobi (3 do 6 godina) koje je jedno od ključnih i najintenzivnijih razdoblja u području razvoja samoregulacije i puno promjena te joj uz odnos sa značajnim odraslima dodatno treba poduka i usmjeravanje u rješavanju jednostavnih problema, usmjeravanje u pridržavanju pravila i završavanju zadataka, modeliranje i ohrabrivanje samoumirujućih strategija poput disanja, vanjska strukturu i resursi za podršku u umirivanju poput različitih materijala te jasne i konzistentne granice i posljedice za njihovo kršenje koje se daju na čvrst i istovremeno smiren i nježan način.
Roko (10 godina) je u razdoblju srednjeg djetinjstva (7 do 12 godina) koje traje većinu osnovne škole te je „najmirnije“ razvojno razdoblje. Roko je uglavnom uspostavio kontrolu nad svojim emocijama i ponašanju, može odgoditi svoje reakcije i impulse, postao je svjestan svojih kognitivnih i misaonih procesa, ali su istovremeno, s polaskom u školu, očekivanja okoline u području njegovog ponašanja i socijalnih interakcija postala sve složenija. Sve je više pravila koja treba slijediti, sa sve više odraslih i vršnjaka ulazi u interakciju i sve se više zahtjeva postavlja pred njega. Stoga u ovom razdoblju postoji niz prilika za podučavanje vještinama i učinkovitim strategijama samoregulacije. Roku u ovoj dobi i dalje u procesu koregulacije treba topao, njegujući i podržavajući odnos, zatim podrška u rješavanju sve složenijih problema, modeliranje strategija rješavanja sukoba, podučavanje vještinama suočavanja i samoumirivanja (npr. samoumirujući govor, tehnike opuštanja), vještinama organiziranja i planiranja, prilike za samostalno donošenje odluka i samomotrenje ponašanja te jasna struktura i posljedice.
Eva (15 godina) je u razdoblju adolescencije, novom „burnom“ i intenzivnom razdoblju u razvoju samoregulacije. Ema intenzivno proživljava svoja iskustva i emocije te puno toga želi i očekuje u smislu ugodnih i nagrađujućih iskustava (npr. izlasci, zabava, druženja), a istovremeno njezina kognitivna kontrola zadužena za proces donošenja odgovarajućih odluka i planiranje, još nije dovoljno razvijena. Zbog toga se događa da su njezine odluke uvelike pod utjecajem emocija i da su usmjerene na kratkoročno zadovoljstvo, a ne dugoročnu korist. Stoga, uz već spomenuti odnos, Evi u procesu koregulacije treba utjeha i empatija tijekom snažnih emocija, ohrabrivanje učinkovitih strategija suočavanja, ohrabrivanje učinkovitog planiranja i svijesti o posljedicama te usmjerenosti na dugoročne ciljeve i završavanje zadataka, usmjeravanje i dijeljenje različitih perspektiva u rješavanju složenih problema i donošenju odluka te davanje prostora za donošenje vlastitih odluka i doživljavanje posljedica tih odluka. Dakle, iako je Evi i dalje potrebna zaštita i kontrola odraslih, ona nužno postaje manja jer Evi treba prilika da sama primjerice donese odluku da će cijelo popodne prije testa iz Matematike provesti ne radeći ništa i posljedično vjerojatno dobiti negativnu ocjenu, umjesto da roditelji provedu sate u nagovaranju, pregovaranju, najavljivanju posljedica, objašnjavanju važnosti obrazovanja i slično.
Zaključak
Dakle, podrška u koregulaciji djeci i mladima je potrebna kroz sve razvojne faze u različitom obliku, ali često se događa da se ona pruža samo manjoj djeci, dok se s odrastanjem očekuje da, usprkos sve većim zahtjevima iz okoline, djeca sama trebaju regulirati vlastite emocije i ponašanje. Dok u vrtiću djeca još i uče o emocijama kroz različite slikovnice, igre i materijale, kada krenu u školu to često više nije slučaj te nemaju puno prilika učiti o primjerice učinkovitim vještinama suočavanja sa stresnim situacijama, o tehnikama opuštanja, o povezanosti misli, osjećaja i ponašanja, te načinima kako si možemo pomoći kada smo uznemireni. Istovremeno, upravo je „školsko doba“ razdoblje kada postoji najviše prilika za ovakvo podučavanje. Razvoj samoregulacije je jedan od ključnih razvojnih zadataka djece i mladih te ima dugoročan utjecaj na njihovo mentalno zdravlje i dobrobit te je stoga vrlo važno omogućiti im kontinuiranu podršku značajnih odraslih. Možemo zaključiti da je osnovna formula u tome što djeci treba u razvoju samoregulacije sljedeća: topao i njegujući odnos sa značajnim odraslima, jasna struktura u okruženju u kojem odrastaju te poduka i usmjeravanje u razvijanju vještina samoregulacije. Ona se kod djece i mladih ne razvija „sama od sebe“, već kroz međuodnos s odraslima koji o njima brinu.
Literatura:
Rosanbalm, K.D., i Murray, D.W. (2017). Caregiver Co-regulation Across Development: A Practice Brief. Washington, DC: Office of Planning, Research, and Evaluation, Administration for Children and Families, US. Department of Health and Human Services.
Thompson, R.A. i Meyer, S. (2007). Socialization of Emotion Regulation in the Familiy. In J. J. Gross (ed.). Handbook of emotion regulation. New York: The Guilford Press.