Većina djece se ponekad ponaša agresivno. Dječja agresivna ponašanja mogu uključivati udaranje, vrijeđanje, prijetnje, ugrize, udaranje sebe i drugo. Iako se radi o čestom dječjem ponašanju, odraslima je i dalje upravo ono jedan od najvećih izazova.

Agresija se definira kao društveno neprihvatljivo ponašanja s namjerom da se nanese šteta ljudima ili imovini (Vasta i sur., 1997). Razlikujemo instrumentalnu agresiju čiji je cilj dobiti ono što želimo i neprijateljsku agresiju čiji je cilj nanijeti drugome bol ili ozljedu. Dakle, agresivno ponašanje je u svakom slučaju namjerno, samo je nekad instrumentalno (npr. dijete udari drugo dijete jer želi njegovu igračku), a nekad neprijateljsko (npr. dijete je ljuto na brata jer je dobio poklon, a ono nije, i udari ga). Do agresivnog ponašanja dolazi uglavnom u situacijama kada je dijete ljuto, a ljutnja je emocija koju doživljavamo kada se suočimo s nekom preprekom ili netko prekrši neko naše pravilo, obećanje i nešto drugo što nam je važno.

Agresivna igra

Kada procjenjujemo je li neko dječje ponašanje agresivno, trebamo prvo utvrditi je li ono namjerno. Na primjer, ponekad djeca u igri koriste agresivna ponašanja, igraju se lopova i policajaca, rata i slično. U agresivnoj igri zapravo se agresivno ponašaju likovi koji sudjeluju u igri. Igra je izrazito važna za kognitivni, fizički, socijalni i emocionalni razvoj djeteta. Ako se radi o borbenim igrama roditelji nerijetko prekidaju igru u strahu da se agresivnost igre ne prenese u stvaran svijet. Ipak, taj strah nije opravdan.

Tijekom agresivne igre dijete ima priliku nakupljene emocije ljutnje, zamjeranja, straha, potrebe za moći i kontrolom te druge neugodne emocije s kojima se susreće izbaciti iz sebe. Stoga je ne treba prekidati, već podržati dijete kroz reflektiranje njegovih emocionalnih i kognitivnih stanja (npr. “Baš si snažan!”, „Jako se trudiš““). Za razliku od agresivnog ponašanja koje je rezultat ljutnje, u ovakvoj igri dječja lica i tijela su opuštena, često se smiješe i vidljivo je da uživaju zajedno u toj igri koja je spontana, djeca su za nju intrinzično motivirana i aktivno uključena. Ovakvu igru ne treba prekidati, osim ako baš vidimo da postoji rizik od slučajnih ozljeda, i tada je se može nježno preusmjeriti, ne oštro zaustaviti kao u slučaju namjernog agresivnog ponašanja.

Što (ne) činiti?

Kada se djeca ponašaju agresivno jer su ljuta, važno je razumjeti da tome doprinosi i to što se kod djece tek razvija emocionalna regulacija, najintenzivnije u predškolskoj dobi, ali zapravo skroz do ranih 20ih godina kada se u potpunosti razvija čeoni režanj mozga zadužen za mišljenje, analiziranje i planiranje. Stoga je za očekivati da se djeca neće moći baš uvijek primjereno nositi s intenzivnim emocijama poput ljutnje.

Kako će se odrasli postaviti u situaciji agresivnog ponašanja djeteta je ključno. Iako je to često teško, mi bismo trebali djelovati na dijete umirujuće i regulirati vlastita emocionalna stanja, a ne dopustiti da nas ona obuzmu. Za početak, trebamo uzeti u obzir potrebu koja stoji iza ponašanja djeteta i što se događa u njegovom unutarnjem svijetu. Možda je imalo „loš dan“, možda ge je nešto jako povrijedilo, možda je zapravo tužno, možda se dogodilo nešto što ne znamo.

Ako i ne možemo odmah otkriti o čemu se radi, jer je dijete previše emocionalno pobuđeno, možemo imati na umu da imamo samo komadić informacije, emocionalnu reakciju djeteta, i to nam može pomoći da primirimo vlastite emocionalne reakcije. Osim da mi ostanemo smireni, važan prvi zadatak je zaustaviti agresivno ponašanje što treba biti jasno i čvrsto. Uvažavanje potreba i emocionalnih stanja djeteta ne znači dozvoljavanje da „radi što hoće“ i ne znači odgoj bez granica niti odgoj u kojem se agresivno ponašanje dozvoljava.

Baš suprotno, svako agresivno ponašanje djeteta koje ono čini s namjerom da nekoga povrijedi treba zaustaviti i tu je posebno važna upravo dosljednost roditelja i ustrajnost da reagiraju na svako agresivno ponašanje (Kurcinka, 2013). Pri tome treba prepoznati i regulirati preplavljujuće emocije u konkretnoj situaciji koje nas mogu odvesti u borbu moći s djetetom vođenu željom da „pobijedimo“, dok istovremeno dugoročno gubimo jer propušteno djetetu biti primjeren model ponašanja. Ono što djetetu trebamo reći u takvoj situaciji je „Prestani udarati. Vidim da si ljut, ali ne možeš udarati druge.“. Ako dijete ne prestaje, možemo ga pokušati nježno zagrliti i preusmjeriti na adekvatan način pokazivanja ljutnje poput udaranja jastuka kojeg možemo staviti ispred djeteta ili aluminijske folije.

Kontraproduktivno je prema djetetu koje se ponaša agresivno ponašati se – agresivno. Nerealno je očekivati da će dijete naučiti bolje, ako se mi koji smo puno stariji ne možemo suzdržati od vrijeđanja ili tjelesnog kažnjavanja. Danas znamo da tjelesno kažnjavanje ima niz negativnih posljedica za djecu i, osim što je zabranjeno zakonom, šalje krivu poruku djetetu da je u redu agresivno se ponašati kada ne znamo kako drugačije riješiti situaciju. Odgojni učinak tjelesnog kažnjavanja je samo kratkoročna poslušnost, dok su štetne posljedice za djecu višestruke i dugoročne. Ono predstavlja povredu prava djece na poštivanje njihova tjelesnog integriteta i ljudskoga dostojanstva te uči djecu da je nasilje prihvatljiva i odgovarajuća strategija za rješavanje sukoba ili za prisiljavanje ljudi da rade ono što drugi žele.

Vršnjačko nasilje

Jedan od oblika agresivnog ponašanja kod djece je i vršnjačko nasilje. U dobi kada se ono pojavi, dijete je obično već uključeno u odgojno-obrazovni sustav i osim roditelja, važnu ulogu u prevenciji vršnjačkog nasilja i nošenju s njime imaju i stručnjaci. Važne odrednice vršnjačkog nasilja su: a) postoji namjera da se nanese šteta drugome, b) postoji disbalans snage i/ili moći između počinitelja i žrtve i c) ponavlja se kroz vrijeme (APA, 2004). Upravo ove odrednice mogu nam pomoći u razlikovanju vršnjačkog nasilja od uobičajenih sukoba među djecom.

Vršnjačko nasilje se ponavlja i postoji namjera da se drugom djetetu nanese šteta, na primjer da ga se ponizi, povrijedi ili ozlijedi. Posebno je važno to što postoji disbalans moći između počinitelja i žrtve i on se ne mora nužno očitovati u fizičkoj snazi, već i u popularnosti i općenito statusu u nekom kolektivu -vršnjaka. Također, žrtve vršnjačkog nasilja su često različite od vršnjaka po nekom obilježju poput fizičkog izgleda, teškoća u razvoju, siromaštva, etničkog porijekla i drugog što također doprinosi spomenutom disbalansu moći.

Važan zadatak odraslih je da aktivno prate skupinu djece s kojom rade kako bi na vrijeme primijetili znakove vršnjačkog nasilja poput povlačenja nekog djeteta od ostalih ili došaptavanja o grupama usmjerenima protiv nekog djeteta na društvenim mrežama. Važno je da odrasli pošalju jasnu poruku djeci i mladima da je bilo kakav oblik nasilja neprihvatljiv, da ne umanjuju vršnjačko nasilje i ne „zažmire“ na njega.

Kada se uoči vršnjačko nasilje, potrebno je iskoristiti sve potrebne razine podrške. To može biti razgovor s djecom, uključivanje u tretman, radionica s cijelim razredom, uključivanja drugih stručnjaka koji rade u školi, uključivanje drugih institucija, uključivanja roditelja, razredni roditeljski sastanci i drugo. Važan je proaktivan pristup u kojem će se na vršnjačkom nasilju raditi i prije nego što se ono dogodi, kroz podržavanje različitosti unutar kolektiva djece, prepoznavanje djece koja su u riziku da budu žrtve odnosno počinitelji, informiranje o posljedicama vršnjačkog nasilja i drugo. Samo zajedničkim snagama možemo osnažiti i educirati žrtve, počinitelje i promatrače vršnjačkog nasilja.

Za kraj, kada uočimo agresivno ponašanje kod djece, umjesto okrivljavanja i posramljivanja djece, energiju je potrebno uložiti u povezivanje s djetetom čak i u emocionalno zahtjevnim situacijama, učinkovito postavljanje granica, pokazivanje razumijevanja za emocionalno stanje djeteta i modeliranje primjerenog ponašanja.

Literatura:

Amercan Psychological Association. (2004). APA Resolution on Bullying Among Children and Youth. Dostupno na: https://www.apa.org/topics/bullying

Kurcinka, M. S. (2000). Kids, Parents and Power Struggles. Winning for a lifetime. New York: Harper Collins Publisher.

Vasta, R., Haith, M.M. & Miller, S. A. (1997). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada slap.