Ivan i Ana su 7 godina u vezi. Ana se povremeno, najčešće vikendom, čuje sa svojom majkom, i taj razgovor ponekad završi u svađi, povišenim tonovima. Ponekad Ana samo bude ljuta i ne kaže majci ništa, ni kako se osjeća zbog razgovora ni što želi od nje nego sve to ispriča svojem Ivanu.

– Znaš, ne mogu više s njom. Stalno me ispituje kada ćemo se oženiti, kada ćemo imati djecu, što sam jela danas za ručak, što ću skuhati sutra za ručak? Ja ću poludjeti više od toga. Stalno mi se miješa u moj život. Ponaša se prema meni kao da imam 10 godina. Pomozi mi, što da joj kažem? – ljutito govori Ana.
– Vidim da si svaki put ljuta kada s njom razgovaraš. Zašto je uopće zoveš? – pita Ivan.
– Moram je zvati, pa mama mi je!
– Znam da ti je mama, ali ne trebaš je tako često zvati…
– Dva puta tjedno nije često za čuti se sa svojim roditeljima.
– A zašto ne skratiš razgovor? Reci joj da moraš raditi i prekini razgovor prije nego te razljuti.
– Ali ne mogu je prekinuti. Ona kada krene pričati, ne možeš je zaustaviti. Uostalom, poznaješ je…
– Pa reci joj da se signal izgubio i prekini.
– Ne mogu to napraviti, znat će da joj lažem.
– A da joj jednostavno kažeš da te smeta što te stalno ispituje za djecu, brak, što si jela jer već imaš dovoljno godina da sama o svemu tome brineš?
– Ali ona to ne razumije. Ne možeš ti to njoj objasniti. Stalno se petlja u moj život.

Nastane tišina. Ivan više nije imao ideje kako da pomogne Ani. Ana uzdahne i kaže “Hvala ti što si mi pokušao pomoći” i u neraspoloženom tonu napusti sobu i zaputi se u kupaonicu.
Ivana je preplavio nelagodan osjećaj. Misli da uopće nije sposoban pomoći Ani u ovakvim situacijama. Radi tog osjećaja bespomoćnosti, misli se da nije uspješan kao partner i muškarac u ovom odnosu. S druge strane, Ana u kupaonici razmišlja “Pa naravno da bi Ivan želio da ja nemam kontakt s vlastitom majkom jer ni on nema sa svojom. Joj, ti muškarci, koliko su samo udaljeni od intimnosti i emocija. Ništa ne razumiju. Svi su isti.”

Opisana situacija je jedna od mnogih u kojima Ivan i Ana sudjeluju, a da se pritom svađaju. Ivan često daje savjete i prijedloge što da Ana napravi sa željom da joj pomogne no u većini slučajeva Ana ga ne posluša i Ivan ostaje s neugodnim osjećajima, ponajviše tugom. Također, misli o sebi kako nije dovoljno dobar partner. S druge strane, Ana često odbija Ivanovu pomoć i ona ostane s ljutnjom usmjerenom na Ivana jer misli kako se Ivan nije dovoljno potrudio jer bi trebao znati što i kako reći i što konkretno napraviti u takvim situacijama.

Ivan i Ana nisu toga svjesni, ali oni su odigrali psihološku igru. Psihološke igre služe da bismo učvrstili svoja loša vjerovanja o sebi, drugima ili svijetu. Primjerice, Ivan je učvrstio svoje uvjerenje da nije sposoban pomoći Ani, a samim time da nije uspješan partner i muškarac. Ana je potvrdila svoje uvjerenje da muškarcima nisu važni osjećaji, nego samo racionalno rješavanje problema te da su svi isti jer ima istog takvog oca, a i u prijašnjoj vezi je imala istog dečka. U partnerskim odnosima je gotovo nemoguće u potpunosti spriječiti psihološke igre. No, ono što možemo je osvijestiti ih, prepoznati i zamijeniti drugačijim, konstruktivnijim ponašanjem.

Koje su karakteristike psiholoških igara?

a) Ponavljaju se.
S obzirom da nismo svjesni da igramo igre sa svojim partnerom/icom, nećemo ništa poduzeti po tom pitanju da ih prestanemo igrati što nas dovodi do toga da se jednostavno – ponavljaju. Ako zastanemo na trenutak i razmislimo oko čega smo se svađali s partnerom/icom u posljednjih godinu dana, vidjet ćemo da je to u mnogim situacijama zapravo bilo oko istih ili vrlo sličnih stvari.

b) Psihološke igre su nesvjesne.
Na nesvjesnoj razini ponavljamo i tražimo obrasce ponašanja koji su nam poznati. Obrasci ponašanja ili vrijednosti koje su nam primjerice “usadili” mama i tata, baka, djed isl. Moguće je da je Ivan od svojih roditelja dobio poruku “Zadovolji druge” i svaki puta kada vidi Anu kako joj je teško, on se trudi joj pomoći na način na koji on to zna – davanjem rješenja na njezine probleme.

c) Na kraju svake igre javljaju se reket osjećaji.
Reket osjećaji su osjećaji koji nisu autentični i samim time nisu primjereni situaciji. Primjerice, Ana je osjetila ljutnju (reket osjećaj) prema Ivanu, ali zapravo je u dubiti sebe tužna (autentični osjećaj) jer ne zna riješiti situaciju s majkom.

d) Igre sadrže razmjenu skrivenih poruka.
Promatranjem parova prilikom igranja psiholoških igara možemo prepoznati komunikaciju na dvije razine – socijalnoj i psihološkoj. Na socijalnoj razini, Ana je tražila pomoć Ivana, i oboje vjeruju da je to bio cilj njihove komunikacije. No, na psihološkoj razini oni su izmjenjivali “skrivene poruke” koje su prenosile njihove nesvjesne namjere. Ana je tražila pomoć koju neće prihvatiti, a Ivan se trudio pružiti pomoć koja neće biti prihvaćena.

e) U svakoj igri se javlja trenutak zbunjenosti ili iznenađenja.
Ivan je bio zbunjen što Ana ne prihvaća niti jedan oblik pomoći, a Ana je bila iznenađena što Ivan ne zna točno što joj treba reći i napraviti kako bi joj pomogao i olakšao u cijeloj situaciji.

S obzirom da u određenoj mjeri svi u odnosima igramo psihološke igre, za dobrobit odnosa važno ih je otkriti i zaustaviti na samom početku jer igranje igara nas dodatno odguruje i udaljuje od našeg partnera. Osvještavanjem vlastitih igara koje preferiramo igrati s drugima dovodimo se u poziciju da možemo izabrati drugačiji način, odnosno kvalitetnu i konstruktivnu komunikaciju za vlastiti odnos što nas može dovesti da veće emocionalne povezanosti s partnerom i većeg razvoja intimnosti i bliskosti.