Djeca na rubu

Kada je prvi puta dječak I. došao na terapiju igrom s mamom, njegov fokus bio je u potpunosti na igračke. Fascinirale su ga minijaturne figurice na stolu. Kao terapeut, pokušala sam uspostaviti komunikaciju s njim i premda sam dobivala odgovore, to je bilo sve što sam dobila – mehaničke odgovore. Bez podizanja pogleda s figurica. Bez promjene izraza na licu. Bilo mi je neobično ponašanje ovog dječaka. Nešto mi je nedostajalo u njemu.

Idući put, dječak je bio pričljiviji, no pričao je o jednoj temi koja se i u kasnijim seansama provlačila – o vlakovima kojima je fasciniran već duže vrijeme. Sve dok su moja pitanja bila vezana za vlakove, dječak je sa mnom razgovarao naširoko i nadugačko. No u trenutku kada bih postavila neko drugo pitanje, nevezano za vlakove, njegovi odgovori su postajali kratki „da“ ili „ne“ ili je pak izostao odgovor.

Budući da, u našoj državi, prođe dugo vremena prije postavljanja dijagnoze (koja je, naglašavam, samo pomoćno sredstvo za rad, a svakako ne kraj u tretmanu), tako sam i ja dugo čekala postavljanje dijagnoze za ovog dječaka. I ispalo je – Aspergerov sindrom.

Što je to Aspergerov sindrom (AS)?

To je razvojni poremećaj čija je glavna karakteristika nesposobnost razumijevanja kako funkcionirati u društvu. Ljudima s Aspergerovim sindromom, nedostaje razumijevanje, procesuiranje i opisivanje vlastitih i tuđih emocija, sposobnost združene pažnje te biti potpuno svjestan okolnosti koje ga okružuju u tom trenutku. Ljudi s Aspergerovim sindromom općenito ne nemaju zastoje u govornom i spoznajnom razvoju. Ipak, često se pojavljuje motorička nespretnost i atipična uporaba govora.

Lorna Wing opisala je glavne kliničke obilježja Aspergerovog sindroma:

– nedostatak empatije
– naivna, neodgovarajuća, jednostrana interakcija
– nepostojanje sposobnosti ili smanjena sposobnost sklapanja prijateljstva
– pedantan, repetitivni govor
– slaba neverbalna komunikacija
– intenzivna zaokupljenost određenim temama
– nespretni i loše koordinirani pokreti i neobičan tjelesni stav

Djeca predškolske dobi, kao gore opisani dječak I., imaju vrlo siromašnu simboličku igru i igru uloga (što je način kako djeca uče socijalne vještine). U vrtiću, ta djeca će se vjerojatno veći dio vremena igrati sama ili će pak pokušati uvući nekoga u svoju igru. No započinjanje zajedničke igre može im predstavljati veliki problem što može različito utjecati na grupnu dinamiku, ali i ponašanje odraslih (roditelji, odgajatelji, učitelji, bake, djedovi, tete..) koji se njima bave zbog društveno uobičajenog očekivanja da se sva djeca nauče gotovo podjednako uklapati u društvo. Zbog neznanja, ali i nestrpljenja, time mogu nesvjesno učiti dijete da nešto s njim nije dobro, utječući tako na razvoj niskog samopouzdanja i lošu sliku o sebi. Time, naravno, čini se još otežava djetetov razvoj jer ne samo da nema socijalne vještine zbog razvojnog poremećaja, on sada biva i kažnjavan radi svoje prirodne nesposobnosti da ih savlada kao druga djeca.

Tony Attwood u svojoj knjizi „Aspergerov sindrom“ navodi što može roditelj/odgajatelj/učitelj učiniti za dijete s Aspergerovim sindromom?

Koristiti drugu djecu kao primjer što trebaju učiniti – dijete može činiti nemir ili biti nametljivo potpuno nesvjesno da to čini, a druge oko sebe time može jako frustrirati. Ukažite djetetu kako se treba ponašati, tražite ga da pogleda oko sebe i vidi što druga djeca rade npr. mirno sjede, čekaju u redu i sl. Podsjetite dijete da treba opažati što čine druga djeca i ponašati se kao i oni s pretpostavkom da je njihovo ponašanje ok. Premda se potiče da se djeca ne uspoređuju, djeci s Aspergerovim sindromom, usporedba upravo može olakšati učenje socijalnih vještina.

Potičite igre koje zahtijevaju suradnju – vodite računa da djetetu s Aspergerovim sindromom može trebati nadzor ili vodstvo u naizmjeničnom izlaganju, davanju prilike drugima i uključivanje tuđih prijedloga. Dijete s AS, u natjecateljskim igrama će možda uvijek željeti biti prvo. Imajte na umu da to ne mora biti posljedica želja za nadmoći već za dosljednošću u redoslijedu sudionika, kako bi se znao njihov slijed te osobnim zadovoljstvom kada postigne uspjeh.

Budite model kako se treba ophoditi prema drugoj djeci – odrasla osoba koja je u tom trenutku prisutna s djecom, treba biti glavni model ponašanja za svu djecu, pa tako i za dijete s AS. Zbog toga je nužno da budemo tolerantni, da se dijete poučava socijalnim vještinama jer će upravo pristup odrasle osobe potaknuti da se i djeca tako ponašaju prema djetetu s AS.

Objasnite drugačije načine traženja pomoći – dijete s AS može vjerovati da samo odrasla osoba je izvor znanja i pomoći. Objasnite mu da, kada se pojavi problem, može se obratiti i drugoj djeci za pomoć (važno je pri tome da su djeca dovoljno zrela za to).

Potičite buduća prijateljstva – u početku potičite interakciju s manjim brojem djece koja su spremna pomoći djetetu da se nauči igrati s njima. Oni mogu postati čuvari djetetu kada ga drugi počnu zadirkivati ili zlostavljati te ujedno mogu biti izvor informacija za odrasle koji mogu adekvatno postupiti u cilju zaštite djeteta.

Osigurajte nadzor za vrijeme boravka na zraku – za većinu djece, boravak na zraku, najbolji je dio dana. No za djecu s AS to vrijeme često nije ugodno zbog nedostatka strukture, nadzora te atmosfere intenzivnog druženja i buke. To je vrijeme kada je dijete s AS najmanje vješto i može postupati agresivno (npr. bacati pijesak u druge) kako bi osiguralo prostor za sebe i samoću u kojoj se najbolje osjeća. Također, dijete s AS može biti ranjivo na putu u i iz škole, te mu i za to vrijeme može biti potreban nadzor.

Budite svjesni dvaju karaktera – dijete s AS treba biti jako samokontrolirano da poštuje grupna pravila tijekom boravka u vrtiću ili školi, što može prouzrokovati golemu emocionalnu napetost koju će iskazati kod kuće. Ovo se događa kod neke od djece s AS i to ne znači nužno da su roditelji previše popustljivi ili da ne znaju kako izaći na kraj s djetetom. Zato bi bilo korisno za dijete da u vrtiću/školi postoje nekoliko opuštajućih i individualnih aktivnosti neposredno prije odlaska kući. A roditelji mogu uvesti razdoblje opuštanja ili pak energičnih aktivnosti neposredno nakon povratka kući kako bi se dijete moglo opustiti nakon dugotrajne samokontrole u vrtiću.

Za sve koji su prepoznali ponašanje svog djeteta u ovom opisu, preporučujem da se obrate Centru za rehabilitaciju u sklopu Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta kako bi obavili dijagnostiku. Tretman poput onog putem terapije igrom može biti od velikog značaja za dijete s Aspergerovim sindromom kao i za cijelu njegovu obitelj.