Kada govorimo o razdoblju polaska djeteta u školu najčešće spominjemo izazove koji čekaju to dijete – treba se naviknuti na novi svakodnevni ritam, na strukturirani rad u školskim uvjetima, na novo okruženje, još jedan autoritet, na usvajanje radnih navika te brojne druge. Ipak, polaskom djeteta u školu i pred roditelje su stavljeni novi izazovi. Naime, nije uvijek jednostavno potaknuti dijete da napiše zadaću bez da se javi frustracija sa strane roditelja i/ili strane djeteta. Također, potrebno je neko vrijeme da se dijete navikne na novi ritam te je moguće da će to razdoblje od roditelja iziskivati više strpljenja, razumijevanja i dosljednosti u ponašanju. S obzirom na to da je nedavno počelo drugo polugodište školske godine, u ovome članku ćemo navesti neke savjete za roditelje koji se još uvijek nisu snašli u tome koja je točno njihova uloga u motiviranju djeteta na izvršavanje školskih obaveza, u kojoj mjeri je uredu pomagati školarcu u učenju i pisanju zadaće te kako reagirati u slučaju da se zaredaju ocijene koje su ispod stvarnih sposobnosti djeteta.

Prva stvar koju je važno spomenuti jest da će na djetetov stav o školi i školskim obavezama uvelike utjecati to na koji način vi govorite o školi i pisanju zadaće. Npr. ako će se djetetu često postavljati pitanja kao što su: “Je li ti teško u školi?” ili “Trebaš li puno učiti?” veća je vjerojatnost da će dijete stvoriti negativniju sliku o školi. Pitanja poput “Što ti se danas posebno svidjelo u školi?” potaknut će dijete da promisli o ugodnim trenutcima i podijeli ih s vama. Također, kako bi se izbjegle poteškoće oko djetetova pisanja zadaće važno je da se zadaća ne prezentira djetetu kao nešto naporno, dosadno ili ono što neki roditelji znaju činiti – da zadaću prezentiraju kao kaznu. Npr. kada dijete učini nešto loše roditelj ga može “kazniti” tako da dijete mora ići pisati zadaću. Takvim pristupom dijete će pisanje zadaće povezivati s nečim nepoželjnim i neugodnim pa će se javiti poteškoće i otpor kada se treba pisati zadaća.

Na motivaciju djeteta za izvršavanjem školskih obaveza veliki utjecaj imaju roditelji. Ako roditelji postavljaju previsoke kriterije ili nemaju povjerenja u djetetove sposobnosti, ono tada neće biti motivirano. Slušajući takve poruke, dijete će razviti osjećaj bespomoćnosti duboko vjerujući da nije sposobno izvesti neki zadatak, a da trudom to ne može promijeniti. Nasuprot tome, kada dijete prima poruku da je sposobno i da svojim trudom može nešto postići, a roditelji ujedno naglašavaju zalaganje i pokazuju povjerenje prema djetetu, očekuju uspjeh, ali toleriraju pogreške, razvija se orijentacija na ovladavanje zadatkom, odnosno želja da se nauči sadržaj.

Ako se ipak javi problem da je dijete zaredalo loše ocijene važno je to što prije uočiti i reagirati. Potrebno je izbjeći kritiziranja i velika kažnjavanja jer to može dovesti do kontra efekta – odnosno, kao što je prethodno spomenuto, dijete se može osjećati posramljeno, loše i demotivirano. Važno je utvrditi zbog čega dijete dobiva loše ocijene. Naime, nije uvijek u pitanju djetetov nemar, lijenost ili nešto drugo za što roditelj misli da dijete treba bolje iskontrolirati. Pogotovo u ranijim razredima potrebno je obratiti pažnju ima li dijete poteškoća s razumijevanjem gradiva, raspoznavanjem što je više a što manje bitno, može li pratiti tempo gradiva, ima li većih poteškoća s pisanjem, čitanjem ili brojevima… Ako se ove stvari ne uoče na vrijeme i ako se ne reagira adekvatno kod djeteta može doći do problema niskog samopoštovanja i mogu se javiti frustracija te odbojnost prema školi. Ovisno o tome koji problem se javio, roditelj bi trebao, uz empatiju, a ne osudu, pomoći djetetu da zajednički nađu način kako da se problem savlada. Ne smijemo zaboraviti da polaskom u školu dijete tek počinje učiti kako se uopće nešto “uči”, kako treba pristupiti gradivu, kako se organizirati… I upravo je to uloga roditelja – da pomogne djetetu da usvoji te vještine, a ne da umjesto djeteta odrađuje školske zadatke.