Igra je dječji kanal za izražavanje i proradu emocija. Kada dijete iznese neki svoj neugodni osjećaj ili kada je vidljivo da ga obuzima važno je potaknuti ga da o tome govori, da taj osjećaj nacrta ili na neki drugi način iskaže što ga muči.

Primjerice, osjećaj se može prikazati vunom, odrezat ćemo vune onoliko koliki je osjećaj (npr. ljutnja), dakle duljina vune poslužit će nam kao oznaka koliko je jak osjećaj ljutnje. Kasnije, kada se intenzitet ljutnje smanji, vuna se reže kako bi duljina odgovarala trenutnom intenzitetu. Takve aktivnosti pomažu osvještavanju emocija i toga da je njihova jačina promjenjiva, ponekad su jako snažne, ponekad su slabije. Također, pruža priliku da osvijestimo što je to što nas plaši/ljuti/rastužuje/veseli jako, a u kojim je situacijama taj osjećaj slabiji.

Još jedan materijal koji može poslužiti u proradi emocija je glina, pa se tako djetetu može predložiti da od gline ili plastelina oblikuje svoj osjećaj, npr. tugu. Na taj način “materijaliziramo” i “objektiviziramo” osjećaj što djetetu pomaže da ga jasnije razumije i proradi. A nama pomaže da dobijemo dublji uvid u djetetov unutarnji svijet, da bolje razumijemo dijete i tako adekvatnije odgovorimo na njegove potrebe.

Možemo ciljano poticati određene igre ili aktivnosti kojima se dijete ima priliku osloboditi neugodne emocije ili vježbati samoregulaciju. Primjerice, ako je to osjećaj ljutnje, djetetu se mogu ponuditi igre u kojima će imati priliku izbaciti višak energije iz tijela (npr. bacanje lopte, udaranje u jastuk, probijanje aluminijske folije šakom, intenzivno trčanje ili udaranje nogama o pod i sl.).
Ukoliko igra poprima agresivan karakter (igra s mačevima, pištoljima, ubojica, napadača i sl.) roditelji nerijetko prekidaju igru u strahu da se agresivnost igre ne prenese u stvaran svijet. Istina je upravo suprotna. Tijekom agresivne igre dijete nakupljene emocije ljutnje, zamjeranja, straha, potrebe za moći i kontrolom te druge neugodne emocije s kojima se susreće izbacuje iz sebe kroz igru i pretvaranje. Kako bi dijete proradilo svoje osjećaje kroz igru potrebna mu je podrška okoline gdje bi se tijekom igre reflektirala njegova emocionalna i kognitivna stanja (“Vidim da te to zabavlja.”, Razmišljaš kamo ćeš staviti ovu kocku.”, “Vidim da puno znaš o toj temi” i slično).

Ako se djetetu želi olakšati u regulaciji ponašanja mogu se ponuditi aktivnosti u kojima se od djeteta traži da modulira svoje ponašanje prema uputi (npr. mijenjanje intenziteta ili brzine bubnjanja/trčanja/pjevanja prema uputi, igre „stani-kreni“, puhanje vatice preko tkanine i sl.).

Svakom djetetu je potrebna pažnja, bliskost, nježan dodir, osjećaj bezuvjetnog prihvaćanja te osjećaj da su cijenjeni i voljeni. Kako bi dijete imalo što više takvih doživljaja i iskustava važno je poticati ih u igri. U tome mogu biti od pomoći njegujuće aktivnosti kao što su masaža (primjerice, u igri to može biti sadnja vrta na leđima, pravljenje pizze na leđima kao da mijesimo tijesto i slično), mazanje kremicom (u igri to može biti pregled dlanova pri čemu se dlanove lagano masira i maže kremicom) ili igre vaticom (primjerice, dijete zažmiri, a odrasli ga vaticom nježno miluje po licu ili nekom drugom dijelu tijela, a dijete pogađa koji dio tijela je dotaknut vaticom).