“Razlog zbog kojeg imamo jedna usta, a dva uha je taj da bismo mogli manje govoriti, a više slušati.” (Latinska poslovica)
Poznajete li možda osobu koja puno voli pričati, ali kada dođe red na Vas da Vi nešto kažete i trenutak da se Vas treba slušati, jednostavno Vam upada u riječ, završava Vaše rečenice i ne dopušta Vam da se izrazite do kraja?
Ako ste sebe ili nekog iz svoje okoline prepoznali u prethodno napisanim primjerima, to znači da prepoznajete važne nijanse u komunikaciji, ali i da postoji prostor za promjene kako biste imali još kvalitetniju komunikaciju u odnosima.
Hoćemo li doista čuti svojeg partnera ili partnericu* kada nam nešto priča samo zato jer ga/ju čujemo na razini zvuka? Drugim riječima, čujemo li svojeg partnera samo zato jer imamo uši? U verbalnoj komunikaciji potrebne su uši, no to svakako nije dovoljno kako bismo svojeg partnera u potpunosti čuli, razumijeli i povezali se s njime. Mogli bismo sličnu paralelu povući i sa očima. Mi možemo vidjeti slova ili znakove na papiru, no znači li to nužno da ih znamo odmah čitati I razumjeti? I čitanje i slušanje su zapravo vještine koje učimo i razvijamo. Za oboje je potrebno uložiti trud i vlastito vrijeme. Kada naučimo “slušati” svog partnera, mi zapravo postajemo povezaniji i intimniji s našim partnerom, a samim time gradimo kvalitetniji odnos.
Ako mislite da je slušanje puno lakše od pričanja, možete isprobati jedan mali jednostavan eksperiment s partnerom. Ispričajte partneru u 10 minuta kako vam je bilo danas na poslu: što ste sve radili, s kime ste komunicirali, gdje ste bili i što ste radili za vrijeme pauze, što vam je bilo stresno, što vam je bilo ugodno… A zadatak Vašeg partnera neka bude da vas “samo” sluša i proba zapamtiti sve informacije koje ste mu rekli. Nakon 10 minuta zamijenite uloge, Do kojeg ste zaključka došli, što je teže? Samo pričati o sebi ili pamtiti sve što vam partner priča?
Kako ne bismo zaključili da je u svim situacijama lakše pričati, postoje situacije kada nam je neizmjerno teško govoriti. Ponekad nam je teško verbalizirati i izraziti svoje emocije koje osjećamo, misli u glavi ili senzacije u tijelu. Ponekad nam doista nedostaju riječi. No, možemo se složiti kako je to u svakodnevnim situacijama puno rjeđi slučaj jer većinu naše svakodnevne komunikacije čini prijenos manje emocionalno obojenih informacija.
Što možemo napraviti kako bismo poboljšali svoju komunikaciju i kvalitetnije slušali svojeg partnera?
Prvi korak u poboljšanju i uvježbavanju svojih slušačkih vještina jest osvijestiti na koje sve načine se može “ne slušati”.
Neke od vrsta “neslušanja” su sljedeće:
Pseudoslušanje – Kada gledamo kroz partnera koji nam govori, kimamo glavom, a zapravo smo u mislima na nekom trećem mjestu i nismo fokusirani na sadržaj.
Jednoslojno slušanje – Kada kuhamo ručak/gledamo televiziju ili mobitel te istovremeno “slušamo” svojeg partnera što nam govori.
Selektivno slušanje – Ne interesira nas cijeli razgovor što nam partner želi reći nego se fokusiramo samo na jedan dio poruke. Primjerice, kada nam partner entuzijastično i veselo priča što je sve od stvari kupio, a mi se fokusiramo samo na dio koliko je novaca potrošio.
Otimanje riječi – Jednostavno ne dopuštamo partneru da izrazi svoje misli i kaže što želi nego ga prekidamo. Ponekad zato što ne možemo dočekati svoje red, ponekad jer smo uzbuđeni, ponekad jer smo naprosto nespretni u komunikaciji…
Obrambeno slušanje – Slušanje u kojem svaku rečenicu doživljavamo kao napad na sebe iako to uopće nije bila partnerova namjera. Mi to protumačimo kao napad na sebe pa imamo potrebu se braniti. Primjerice, partner nam može reći “Mogli bismo izaći ovaj vikend skupa, dugo nismo bili zajedno na večeri”, a osoba koja obrambeno sluša će odgovoriti “Stalno nešto ne valja, stalno si nezadovoljan” ili “Drugi parovi ni ne izlaze tako često poput nas, što ti želiš?”.
Slušanje u zasjedi – slušanje u kojem čekamo da partner nešto pogrešno kaže kako bismo ga mi iz zasjede demantirali i/ili verbalno napali. Primjerice, partner nam kaže: “Ovo ljeto je baš vruće”, a mi ga demantiramo “Nije baš tako vruće kada sam jučer pokisao jer si mi rekla da neće padati kiša.”
Drugi korak u poboljšanju i vježbanju svojih slušačkih vještina je osvijestiti u kojim situacijama koristimo pojedine vrste “neslušanja” u komunikaciji s partnerom. U promišljanju, možda pomognu pitanja poput: Zašto baš u tim situacijama ne mogu kvalitetno slušati partnera? Koliko često “ne slušam” partnera? Kako je moj partner reagirao kada sam ga ja “ne slušao”? Kako se ja osjećam kada primijetim da me moj partner “ne sluša”?
Nitko od nas nema kapacitete u potpunosti biti uvijek prisutan i uvijek “čuti” sve što nam partner govori. Neki razgovori imaju veću važnost i više će utjecati na kvalitetu partnerskog odnosa. Važno je prepoznati koje su to teme i razgovori s partnerom kako bi se tada svjesno potrudili održati fokus na onome što partner zaista želi reći.
Kako izgleda kvalitetno slušanje, saznat ćemo u sljedećem članku…
*zbog lakšeg čitanja, članak je napisan u jednom (muškom) rodu, a odnosi se na oba roda