U ovo doba godine, mnogi razmišljaju koju novogodišnju odluku će donijeti – prestati pušiti, više se kretati, bolje se hraniti, manje raditi. No zašto ove godine ne biste donijeli odluku vezanu za sebe i svoje dijete? Zašto ove godine ne biste odlučili da ćete se više posvećivati djetetu tako da ćete se češće igrate s njim?

U svakodnevici, mnogi roditelji rijetko uspijevaju pronaći vrijeme u kojem će se potpuno posvetiti sebi i svom djetetu. Ritam koji je zaista vrlo naporan (spremanje djeteta za vrtić, odvođenje djeteta, odlazak na posao, rad, povratak po dijete, kupovina, kuhanje, spremanje, čišćenje…) često utječe na kvalitetu zajedničkog provođenja vremena roditelja i djeteta/djece. Roditelj je iscrpljen, ali i dijete je umorno, pa na kraju dana, teško roditelj pronalazi u sebi energiju i radost za igru s djetetom za koju se možda potajice pita kakvog ona ima smisla („nisam se ni ja igrao sa svojim roditeljima, pa sam čisto ok ispao“). Kada su ljepši dani, priča završava tako što roditelj odvodi dijete u park poslije vrtića, sjedne na klupu da u miru pročita novine ili popriča s drugim roditeljima u blizini, dok dijete pronalazi novog vršnjaka s kojim će se igrati. I premda je sasvim u redu da postoje i ovakvi dani, važno je da ne budu svi takvi.

Igra roditelja s djetetom ima jako mnogo smisla i izuzetno je važna za kvalitetan razvoj. Igrajući se s djetetom kao da je i on samo dijete, roditelj nenametljivo (odnosno, bez jasnih uputa poput „učini to ovako ili onako“ ili „ne, sunce nikada ne može biti zeleno“ i sl.) uči dijete o tome kako odnosi funkcioniraju, kako riješiti konflikte, odnosno kako doći do različitih rješenja nekog problema, kako biti kreativan, kako se može biti opušten, veseo i radostan nakon čitavog dana. A to su jako važne životne lekcije. Igra roditelja i djeteta jako utječe na njihovu bliskost, povezanost i povjerenje.

U svojoj praksi, često se susrećem s roditeljima koji su spremni igrati se na ovaj način s djetetom, ali jednostavno ne znaju kako. Nekima, kada se počnu igrati, misli su negdje drugdje jer moraju još toliko toga napraviti. Drugi pak vjeruju da uključivanje djeteta u kuhinjske poslove (kuhanje, pečenje kolača), smišljavanje različitih projekata zajedno (poput kićenja bora i ostatka prostora) zadovoljavaju djetetovu potrebu da se roditelj igra s njim. Provođenje navedenog vremena je izuzetno dragocjeno, ali to nije sve što se može. Kada se dijete uključi u kuhinjske poslove ili kićenje prostora, dijete to vrlo vjerojatno percipira da je uključen u nešto što inače roditelj radi. Kada se roditelj uključi u djetetovu igru (igra s autićima, s lutkicama i sl.), tek tada je to uključivanje u „pravu“ igru. Zašto je to „prava“ igra? Ako razmislimo što znači kuhanje, vidjet ćemo da to sadrži neka pravila. Ako se koristi meso, ne može se staviti meso prethodno neočišćeno, ne posoljeno. Ako se kiti bor, ukrasi za bor će se staviti upravo na bor, a ne na kauč, jastuke, stolice ili negdje drugdje jer je svima jasno da će tamo stalno smetati. Drugim riječima, u ovim aktivnostima postoje neka pravila kojih se dijete treba naučiti pridržavati. Nema ništa loše u tome da to nauči i kao što je navedeno, uključivanje djeteta u ove aktivnosti izuzetno su dragocjene jer također zbližavaju dijete i roditelja, oni uživaju u zajedničkom vremenu itd.

No, ako se roditelj uključi u djetetovu igru, što se zapravo događa? Dijete dobiva poruku da je roditelj zainteresiran za ono što ono radi, jača njihov odnos, emocionalna povezanost, odnosno, privrženost između njih dobiva nov sadržaj, jačaju osjećaji bliskosti i povjerenja. Dijete i roditelj imaju novo iskustvo zajedničkog igranja, provođenja kvalitetnog i posvećenog vremena što vrlo često olakšava situacije kada se podiže razina stresa i nervoze. Kao i u svim drugim odnosima, ako prevladavaju osjećaji zadovoljstva, radosti i međusobnog užitka, tada će se stresni trenuci lakše prebroditi jer će postojati pamćenje na vrijeme bez stresa.

Neki roditelji rekli su mi da ih njihovo dijete odbija kada se požele igrati s njim. Dijete jasno da na znanje roditelju da želi da se maknu i da ga ne žele u igri. I to pogađa mnoge roditelje jer, kada konačno odluče igrati se s njim, tada ih ono odbije. Premda će sigurno postojati situacije kada se dijete želi igrati samo što treba jednostavno poštivati, te svakako postoje djeca koja su se sklonija igrati sama, s druge strane, svako dijete jako rado provodi svoje vrijeme s roditeljem. Pa zašto se onda događa da dijete ne želi dijeliti s roditeljem nešto što je praktički jedino „njegovo“? Uzroci mogu biti zbog prethodnih poruka od strane roditelja davane djetetu da se samo ide igrati, da kada je dijete više ili manje suptilno pokušalo uključiti roditelja u svoju igru, došlo je do odbijanja od strane roditelja. S vremenom, dijete se naučilo igrati samo i ponaša se kao da više ne treba roditelja. No to nije stvarno tako i kada bi se popravila temeljna emocionalna veza, odnosno povećala bliskost i povezanost između roditelja i djeteta, dijete bi otvorenije prihvaćalo upite roditelja da se uključi u igru. S druge strane, ako roditelj to radi samo zato što je negdje pročitao, a nije punim srcem u igri, nekoj djeci i to može smetati, pa im u daljnjoj igri može biti lakše igrati se sami.

Prepoznati djetetov ritam, prepoznati što djetetu treba i reagirati na to, a da se istovremeno i roditelj i dijete zabavljaju, pravo je umijeće. S tim znanjem rijetko se tko rađa. Uglavnom je to naučeno, a ako je dobro izvježbano, s vremenom to postaje dio nas i za nas normalno. Da bi stručnjaci stekli te vještine, potrebno im je nekoliko godina svakodnevnog rada.