U mnogim člancima, može se čitati o dječjim strahovima zbog polaska u vrtić, no rijetko se govori o roditeljskoj separacijskoj anksioznosti. Upravo zato, u ovom članku ćemo pisati što se to događa s roditeljima, najčešće s majkama kada moraju ostaviti dijete u vrtiću, a dijete još primjerice ne zna samo jesti ili reći što treba.

Rođenje bebe i prva godina dana za roditelje veliko veselje, ali i velika briga i odgovornost. Roditeljima je iznimno važno da njihova beba bude zdrava, da pojede dovoljno, da bude u sigurnom okruženju. Svaki mali napredak u djetetovom razvoju; prvi osmjeh, dizanje glavice, okretanje, prvo sjedenje, prvi koraci, prvi glasovi, prvi pokušaji samostalnog jedenja, za roditelje predstavljaju veliki izvor radosti i veselja. Roditelji tijekom prve godine djetetovog života jako dobro upoznaju svoju bebu, razumiju što joj treba i što joj znači gotovo svaki njezin pokret. To pruža roditeljima osjećaj sigurnosti da se mogu pobrinuti za bebu na način koji joj je potreban. Pa što se onda događa kada ipak moramo ostaviti dijete nekom drugom?

Mnogim roditeljima koji imaju svoje prvo dijete ne usude se niti pomisliti kako bi to bilo da ga ostave drugoj osobi. Bez obzira koliko duboko u sebi osjećaju da bi to bilo dobro za njih, koliko im je potrebno, koliko žude za toplom kupkom ili za razgovorom s prijateljicom, pri samoj ideji da ostave dijete nekom drugom, preplavi ih osjećaj krivnje i intuitivno osjećaju da to nije dobro za bebu.

Sara je bila duboko uvjerena da se nitko ne može tako dobro brinuti za njezinog sina kako se može ona, čak niti na minutu. Kada bi Sara shvatila da zamišlja kako bi uživala u dugoj kupki s pjenom, odmah bi ju preplavio osjećaj krivnje. Tada bi zaključila da je jako sebična, kako uopće može misliti na sebe, kada ju Sven sada toliko treba, a on je ipak najvažnija osoba u njezinom životu i toliko je sada treba.

Roditeljska separacijska anksioznost opisuje zabrinutost, tugu ili krivnju zbog kratkoročnog odvajanja od djeteta. Češće je doživljavaju majke u odnosu na očeve budući da su majke te koje najčešće najviše provode s djetetom u njegovih prvih godinu dana života. Osim toga, češće je izražavaju žene koje su po prvi puta postale majke.

Istraživanja su pokazala da određena razina anksioznosti zbog odvojenosti može biti normalna i zdrava. S druge strane, prenaglašena separacijska anksioznost može biti vrlo loša za mentalno zdravlje roditelja, što može negativno utjecati na ponašanje roditelja, roditeljski odgoj i na djetetov razvoj, osobito socio-emocionalan aspekt razvoja. Uz to, pokazalo se da majke izražavaju višu razinu separacijske anksioznosti kada dijete ima kolike ili neke druge medicinske poteškoće.

S vremenom, Sara je osjećala izrazito snažan umor i tada je shvatila da joj jednostavno treba odmor i odmak. Shvatila je da ne može normalno funkcionirati kao majka, ali i da se od Svenovog rođenja, nije odmaknula od njega, čak niti u drugu sobu. Bila je svjesna da, ako ovako nastavi, da će mu vjerojatno napraviti veću štetu nego da ga ostavi nasamo na nekoliko sati, nekome od povjerenja poput svojoj majci. Imala je snažnu potrebu za odmakom, ne od Svena, već od majčinske uloge. Kad je konačno dogovorila s majkom da ga dođe pričuvati, Sara je imala poteškoće da ona, bez njega, ode u kupaonu. Ipak, uz vlastitu odlučnost, navikla se na nov osjećaj.

Što se to događa s roditeljima kada se odvajaju od djeteta i kako si mogu pomoći:

1. Dozvolite si da se osjećate anksiozno

– privrženost prema djetetu i separacijska anksioznost kada smo odvojeni od djeteta su međusobno povezani. Drugim riječima, ako smo privrženi djetetu, normalno je da, kada smo odvojeni od njega da osjećamo određenu razinu nelagode. Naravno, to ne znači da treba osjećati prenaglašenu anksioznost ili da se uopće ne razdvajamo od djeteta. Ono što je važno znati jest da je blaga razina anksioznosti koja nas ipak ne sprečava da uživamo u situaciji bez djeteta, normalna.

2. Proradite svoj osjećaj krivnje

– osjećaj krivnje zbog odvojenosti od djeteta čest je osjećaj kod roditelja. Stoga, kao i svaku drugu emociju, priznajte si ju da ju osjećate, budite je svjesni i dobro razmislite ima li još nešto vezano uz osjećaj krivnje. Naime, ponekad osjećamo krivnju kada smo odvojeni od djeteta, a u pozadini smo zapravo nezadovoljni kako se nosimo s određenim stvarima u životu, kako se razvio naš odnos s partnerom, kako smo razvili profesionalnu karijeru ili koliko smo posvećeni drugim stvarima koje su nam važne te umjesto da se suočimo s tim stvarima, počinjemo se snažno vezati za dijete. Ako je tome tako, razmislite kako možete razriješiti te druge probleme kako biste mogli punim plućima uživati i u trenucima kada ste sa svojim djetetom i u trenucima kada se netko drugi brine za njega.

3. Prihvatite da su razdvajanja normalan dio života

– i za roditelja i za dijete, važno je da roditelj nastavi sa svojim životom, osobito kada dijete navrši 6 mjeseci života. Naime, do šestog mjeseca, dijete se doživljava kao majčin produžetak. Ne percipira sebe kao odvojeno biće od majke te je nužno da se na svaku njegovu potrebu reagira odmah. Međutim, s oko 6-8 mjeseci, dijete postepeno počinje intuitivno shvaćati da ono nije majčin produžetak. Ono sa svog razvojnog aspekta, unatoč strahu, ima prirodan poriv da se počne postepeno odvajati od roditelja te je nužno da i roditelj adekvatno reagira i na djetetov strah i na njegovu potrebu da bude sve samostalniji na način na koji on može biti u tom periodu.

4. Postepeno upoznajte dijete s novom osobom koja će se brinuti za njega

– bilo da je riječ o dadilji ili o odgajateljima u vrtiću, važno je da se dijete navikne na novu osobu postepeno. Da bi se dijete osjećalo sigurno uz tu novu osobu, nužno je da ju upoznaje uz prisutnost roditelja. Tako će i samim roditeljima biti lakše jer će i oni imati priliku upoznati tu osobu koja će se brinuti za njihovo najmilije biće.

5. Budite svjesni da drugi brinu o djetetu na svoj način

– ponekad vjerujemo da, budući da mi sami najbolje poznajemo svoje dijete, da se drugi neće znati tako dobro brinuti za njega. Ne znaju sve njegove pokrete, sve njegove tajne migove, pa se bojimo da mu se neće zadovoljiti potrebe koje ima, a ne zna reći. Međutim, djeca su vrlo prilagodljiva, čak i vrlo male bebe dobro razumiju da različiti ljudi na različite načine brinu o njemu. Tako da, posvećeni odgajatelji, bake, djedovi, dadilje, će naći svoj način kako će prepoznati djetetove potrebe.

6. Za dijete je zdravo da ima različite skrbnike

– kada dijete ima priliku doživjeti različite pristupe prema njemu i njegovim potrebama, ono može razviti povjerenje da će se drugi brinuti za njega, te da je svijet sigurno mjesto za živjeti.

7. Razdvajanje treba izgledati kao činjenica

– reći „bok“ djetetu i samo otići, roditelju koji se bori s osjećajem krivnje, nelagodom i strahom nije niti malo jednostavno. Međutim, upravo taj postupak – jednostavno pozdraviti dijete i otići – se pokazalo kao oblik pozdrava koji je prihvatljiv djetetu. Naravno, ako roditelj ne odlazi u suzama i vidno potresen, već to razdvajanje doživljava kao činjenicu. Duga razdvajanja uznemire i roditelje i djecu, te tako roditelj sigurno neće imati prilike opustiti se bez djeteta.

8. Za roditelje je zdravo da uzmu vrijeme za sebe

– prirodno je i zdravo da roditelji imaju povremeno vrijeme za sebe, da provode vrijeme s prijateljima, idu na vježbanje ili izlaske. Voditi brigu o sebi, o partnerskom odnosu, iznimno je važno kako za same roditelje, tako i za dijete i njegov razvoj.

Ispočetka, Sara je tražila mamu da joj pričuva dijete samo kada je to doista bilo „nužno“ i kada je morala nešto odraditi izvan kuće. Ispočetka nije mislila na sebe niti je radila stvari koje ju isto tako ispunjavaju. Tek s vremenom, navikla se na ideju da ode na večeru s mužem, na kavu s prijateljicama ili frizeru. Naposljetku se sjetila napraviti listu svojih želja i stvari koje želi napraviti sama. Počela se opet osjećati sretno, ispunjeno i zadovoljno znajući da se brine i za Svena i za sebe na način na koji oboje zaslužuju.

Ako ste svjesni da Vam treba snažnija podrška, bilo neke bliske osobe poput partnera ili prijatelja, zbog odvajanja od djeteta, podijelite svoja razmišljanja i osjećanja. Međutim, ako primjećujete da Vam je iznimno teško smiriti se, fokusirati svoju pažnju i misli na nešto drugo kada ste odvojeni od djeteta, te to potraje kroz 2-3 mjeseca, potražite pomoć stručnjaka, bilo psihologa ili psihoterapeuta. Stručna osoba Vam može pomoći da povežete zbog čega osjećate tako izraženu anksioznost zbog odvojenosti od djeteta, te ćete imati priliku da izrazite svu svoju tugu, strah, frustriranost te, uz Vašu vlastitu volju, moći ćete postati smireniji i zadovoljniji i kada ste s djetetom i kada ste razdvojeni od njega.