Ako ste u vezi s nekim tko se, na primjer, često povlači te imate dojam da vas nekako izbjegava (a ipak ostaje u vezi s vama) ili suprotno tome, možda ste u vezi s nekim tko stalno treba vašu pozornost, vjerojatno ne razmišljate o privrženosti i o prvim danima života u kojima se tip privrženosti počinje formirati. No, odgovore i bolje razumijevanje onoga kako se ponašamo u odnosima danas (partnerskim, prijateljskim, obiteljskim pa i poslovnim itd.) možemo potražiti u ranom djetinjstvu.

Što je to stil privrženosti?

Privrženost je specifični tip socio-emocionalne veze između dojenčeta i roditelja, najčešće majke, koja nastaje tijekom prve godine djetetova života. Pri tomu je ključna kvaliteta brige o djetetu. Prema ovoj teoriji, roditelj djetetu služi kao sigurna baza, svojevrsna točka od koje kreće i istražuje svijet i kojoj se vraća. Dijete s vremena na vrijeme provjerava dostupnost roditelja i traži njegovu zaštitu, najčešće u situacijama koje doživi kao prijeteće (glad, buka, nepoznate situacije itd.).

Ovisno o tomu koliko je roditelj sposoban uočiti djetetovu potrebu za bliskošću i odgovoriti na nju, tako će se u djeteta formirati stil privrženosti. Dijete na osnovu toga formira svojevrsni obrazac koji ima glavne karakteristike aspekata odnosa s roditeljem i taj obrazac dalje nosi kroz život i na neki način ponavlja u određenoj mjeri kroz sve buduće značajne odnose.

Taj primarni odnos je ključan i za djetetovu sliku o sebi kao biću koje jest ili nije vrijedno ljubavi i pažnje.

Tipovi privrženosti

Prema toriji koja se najčešće navodi kada govorimo o privrženosti, postoje četiri tipa privrženosti:

• – sigurna
• – izbjegavajuća
• – ambivalentna i
• – dezorganizirana privrženost.

Najčešće su majke te koje najviše vremena provode s djetetom tijekom njegove prve godine života. Tako dijete u odnosu s majkom razvija primaran stil privrženosti koji ima najjači utjecaj na dalji djetetov razvoj. S drugim bliskim osobama dijete također razvija privrženost, čak i različit stil,

Ako roditelj ili roditeljska figura primjereno reagira na djetetove signale i potrebe, posebno u stresnim situacijama, ona omogućuje djetetu sigurnu osnovu na temelju koje ono stvara sliku o sebi i svijetu oko sebe kao i načine pomoću kojih se nosi sa stresom. Kvalitetna roditeljska briga omogućuje djetetu da stvori pozitivnu sliku o sebi te dijete sebe doživljava prihvaćenim i voljenim. Druge ljude dijete će doživljavati kao osobe koje će biti dostupne kad su mu potrebne, na koje se može osloniti i s kojima može biti blizak. Pod kvalitetnom brigom podrazumijevamo čestu interakciju s djetetom, prihvaćanje djeteta i njegova temperamenta, poštujući ga, a ne pokušavajući ga prilagoditi vlastitom ritmu i temperamentu. Takav roditelj postavlja razumne granice, dosljedan je u njihovoj provedbi te sudjeluje u djetetovu istraživanju svijeta kroz igru. Najvažnije je da, kada upućuje kritiku, – uvijek ju upućuje na neko nepoželjno ponašanje a nikada na biće djeteta.

Siguran tip privrženosti

Ako se roditelj ponaša na prethodno opisani način razvit će s djetetom sigurnu privrženost. Tako će i unutarnji radni model (svojevrsni obrazac) za to dijete sadržavati bazično povjerenje u roditelja da će biti dostupan, osjetljiv i koristan u zadovoljavanju njegovih potreba. Dijete će u novim situacijama rado istraživati, a na odvajanje od majke reagirati s manje straha.

U nepoznatoj situaciji, kao što je to ostajanje prvi put u vrtiću, ta će djeca plakati i biti uznemirena jer je roditelj otišao. Međutim, odgojiteljice će ih moći utješiti jer dijete ima povjerenja u odrasle osobe. Također, moći će ih zainteresirati igračkama koje su ponuđene jer se osjećaju dovoljno sigurno da se slobodno upuste u istraživanje. Kada se majka vrati, moguće je da će reagirat plačem jer se sjetilo da je bilo ostavljeno. Ali kada završi početno razdoblje prilagodbe na novu situaciju, ta će se djeca veseliti povratku roditelja.

Sigurni stil privrženosti omogućuje djetetu više istraživačkih ponašanja, bolje rješavanje problema i bolje odnose s vršnjacima. Takva djeca, također, pokazuju više entuzijazma, pozitivnih emocija i upornosti što sve rezultira odgovarajućim međuljudskim odnosima i u odrasloj dobi.

Izbjegavajući tip privrženosti

Ako tijekom ranih iskustava majka ne odgovara na potrebu djeteta koje traži njezinu blizinu ili mu je psihološki nedostupna dijete će najvjerojatnije razviti izbjegavajući tip privrženosti. Takve majke govore o bebi toplim riječima, igraju se s njom, vode računa o hranjenju i spavanju, no često odbacuju djetetovu potrebu za privrženošću, ne vole prisan kontakt i ne osjećaju se dobro kada dijete pokazuje potrebu za fizičkom i emocionalnom bliskošću.

Pred strancima takva djeca pokazuju malo ili nimalo opreznosti a uznemire se samo kad ostanu sama. Pokazat će malu uznemirenost pri prvom ostajanju u vrtiću prvi put i pri odvajanju od roditelja. Stupanj njihove separacijske anksioznosti bit će nizak i vjerojatno će se brzo početi igrati s igračkama. Pri povratku roditelja izbjegavat će ga nastavljajući se igrati s igračkama. No, to ne znači da se dijete neće osjećati tužno što je ostavljeno, nego da je naučilo da ako pokaže svoje osjećaje (u ovom primjeru tugu), na njih neće dobiti odgovarajući odgovor (u ovom slučaju utjehu). Slično je kada se roditelj vrati po to dijete − budući da roditelj koji je razvio izbjegavajući stil privrženosti s djetetom do sada nije odgovarao primjereno na djetetovu potrebu za fizičkim kontaktom, dijete neće pokazaivati snažnu radost pri njegovu povratku (što bi uključivalo zagrljaj).

Djeca koja su razvila anksiozni tip privrženosti pokazuju manjak suradnje, istraživačkog ponašanja i empatije. Ona imaju loše odnose s vršnjacima, izbjegavaju bliske emocionalne veze jer smatraju da emocije nisu važne. Izbjegavajuće privrženi odrasli češće pokazuju strah od intimnosti, nemaju povjerenja u ljude, osjećaju se nelagodno kad su bliski s drugima, postaju nervozni i odbijaju kontakt ako im se netko previše približi.

Ambivalentni tip privrženosti

Ovakav tip privrženosti nastaje kao rezultat nedosljednog ponašanja majke. Ona katkad odgovara na djetetovu potrebu za blizinom i bude dostupna, a katkad ne. Dijete tako dobiva dvostruku poruku (u jednom je trenu prihvaćeno a u drugom odbačeno) te majku ili roditeljsku figuru doživljava kao nekonzistentnu i nedosljednu.

Glavna osobina u unutarnjem radnom modelu koji razviju jest nesigurnost (hoće li roditelj biti dostupan, osjetljiv i od pomoći kada ga zatrebaju). Kasnije ovakva djeca postaju nesigurna i bojažljiva, a sve odrasle osobe doživljavaju kao nepouzdane. Dječje samopouzdanje i samopoštovanje kao i motivacija za istraživanjem okoline ovisit će o potpori i odobravanju majke. Ovakva djeca na neki način kasnije u životu bivaju ovisna o drugima i otežano razvijaju primjerene emocionalne veza što dovodi do emocionalne nestabilnosti i osjetljivosti na stres. U novoj situaciji, kao što je to polazak u vrtić, ta djeca pokazuju snažnu separacijsku anksioznost. Vrlo teško prestanu plakati čak i kada se roditelj vrati. Ponovni sastanak s roditeljem dovodi do mješavine olakšanja što se roditelj vratio i ljutnje što su bila ostavljena. Katkad mogu imati napadaj bijesa ili traže pažnju od drugih, a zatim je odbijaju. Vrlo će se teško zainteresirati za igračke zbog čega će razdoblje prilagodbe trajati dugo.

Dezorganizirani tip privrženosti

Razvija se često kod djece čije su majke bile zlostavljane u djetinjstvu ili pate od nedovršenog tugovanja. Takve su majke vrlo često nedosljedne i prezauzete tako da dijete nema na raspolaganju uzor s kojim će se identificirati. Dijete će u tom slučaju biti zbunjeno svaki put kada se pojavi potreba za privrženošću. Ovaj tip privrženosti karakterizira mješavina izbjegavajućeg, ambivalentnog i sigurnog ponašanja. Ta djeca nemaju uhodan obrazac ponašanja, nego se mogu činiti ošamućena, zbunjena, uplašena te se mogu ponašati nedosljedno ili proturječno.

Kada takva djeca odrastu, u velikom broju slučajeva pokazuju pojačanu potrebu za kontrolom, jer tako mogu predviđati situacije što im pruža osjećaj sigurnosti.

Mogućnost promjene

Odnosi se mijenjaju. Od onih primarnih do drugih značajnih odnosa u životu. To znači da stil privrženosti koji je dijete razvilo iz odnosa s majkom ne mora ostati do kraja života. U odrasloj dobi, često se ponašamo u skladu s razvijenim stilom privrženosti na nesvjesnoj razini, no osvješćivanjem, eventualnim uključivanjem u terapiju, moguće je naučiti drugačije obrasce ponašanja, mišljenja, osjećaja i na kraju i povezivanja. No više o tome kako se tip privrženost manifestira u našim odnosima u odrasloj dobi, moći ćete pročitati idućeg tjedna.