Želim vrijeme za sebe, ali kako da ga uzmem?! Kako kada imam malu bebicu koja me treba stalno? Suprug radi, često i prekovremeno, pa kada dođe, umoran je i doista vidim da mu treba malo odmora. A ja sam doma, pa mi je lakše odmoriti se. Barem tako zvuči… iako otkako se beba rodila, nisam imala vremena da stanem. Prošlu noć nisam uopće spavala, cijeli dan mi je ludnica, i onda sve što bih htjela je malo se odmoriti po noći. Ali ne… Moj mali anđelčić se budi svako malo i to s vriskom! Pa je smirim, spustim, pa opet vriska, pa na sisu i tako iznova i iznova,a ja sve što želim jest malo, malo odmora, samo sat vremena, zar je to tako puno?! Da, definitivno trebam vrijeme za sebe… Da mi je barem jedan dan da odem na more, ma bilo gdje zapravo! Tako žudim za toplom kupkom, za nježnom glazbom i masažom! Ali čak i kada počnem razmišljati o tome, osjećam kao da oduzimam vrijeme svom djetetu. Ne, ne mogu si to dozvoliti, još nije vrijeme za to. Kada odraste, onda ću imati vremena za sebe…
Mnoge mame se muče s osjećajem krivnje kada razmišljaju o sebi i svojim potrebama u odnosu na dijete. Ponekad majke dobivaju takve poruke od svoje okoline, da zaključe da kada se ima dijete, tada se treba zanemariti sebe i svoje potrebe.
U prvih šest mjeseci beba se percipira kao produžetak mame. Taj period se naziva prirodna simbioza između majke i bebe, te se smatra zdravom i nužnom. Majka u prvih šest mjeseci treba odmah odgovoriti na bebine potrebe jer time pruža djetetu poruku da je ono sigurno, da je OK što je tu i što ima potrebe. Pri tome, majke često moraju zanemarivati vlastite potrebe. Da bi majka lakše izdržala ovaj početni period odnosa s bebom, iznimno je važna podrška partnera.
Kako beba stasa, počne jesti drugu hranu osim majčinog mlijeka, pa kako prohoda, krene u vrtić, počinje govoriti i općenito postaje sve samostalnija, tako počinje trebati mamu na drugačiji način. Isto tako, tada dijete može postepeno učiti odgađati vlastite potrebe, a majka može početi zadovoljavati svoje.
Problem nastaje kada majka, čak i kada dijete postaje sve samostalnije, ima i dalje snažan osjećaj krivnje što u nekim trenucima ne provodi vrijeme sa svojim djetetom. Izložene mnogim informacijama i porukama koliko je važno provoditi vrijeme s djetetom, koje su osnažene modelima ponašanja njihovih roditelja, neke majke proždire osjećaj krivnje već pri samoj pomisli da se odvoje od djeteta čak i kada bi to realno mogle. Ako se i uspiju odvojiti od djeteta, dogovoriti se za kavu s prijateljicama jednom tjedno, otići kod frizera ili masažu, neke majke imaju velike teškoće da se opuste i uživaju u svojim trenucima.
Osjećaj krivnje javlja se kada osoba naruši ili prekrši svoje moralne norme i pravila ponašanja. Drugim riječima, ovaj osjećaj se javlja kada osoba procijeni da ono što je učinila može izazvati neugodne osjećaje u drugoj osobi, te da je ona odgovorna za to.
Kada majka učini nešto za sebe bez da to uključuje dijete, ona može vjerovati da je djetetu jako ružno i loše jer nije s njom. Ako još k tome vidi neko ponašanje koje procijeni da nije očekivano za dijete, uzrok toga može pripisati sebi i svojem izbivanju. Naravno, djetetu uopće ne mora biti loše zbog toga, no to je u ovakvoj situaciji manje važno. Važni su misaoni i potom emocionalni procesi koji se odvijaju u majčinoj glavi dok nije s djetetom. To može ići toliko daleko, da majka može biti svjesna da joj doista treba odmor, da je na rubu živaca, da je takav odnos prema njoj imala njezina majka i da se u takvom odnosu ona kao dijete nije osjećala OK, da bi trebala psihoterapiju, no unatoč tome, pronaći će razloge zašto da to ne učini, zašto da se ne brine za sebe.
Važno je imati na umu kako dužnost majki nije samo da brinu o djetetu već i da brinu o sebi jer će jedino tako biti sposobne ispuniti svoju roditeljsku ulogu na poželjan način. Brinuti se o sebi i pokloniti si neko vrijeme nije uvijek lako, ali uz dobru organizaciju to bi trebalo biti izvedivo. Kada je dijete s ocem ili s nekom drugom osobom od povjerenja veća je vjerojatnost da će se majka moći opustiti i fokusirati misli na nešto što nije vezano isključivo uz dijete. Kada dijete krene u vrtić, pojavit će se još slobodnog vremena i tada je jako važno da ga rasporedi tako da uz obavljanje svakodnevnih poslova, nađe i komadić vremena koji će biti samo njezin. Taj komadić vremena majka bi trebala činiti ono što zaista voli, bilo da se radi o čitanju, toploj kupci, šetnji po parku ili nečemu drugome.
Živite s djetetom!
Kada je majka usredotočena na to da zadovoljava djetetove potrebe, a pri tome zanemaruje svoje, prije ili kasnije postat će jako umorna i bit će pod velikim stresom. Pa što onda učiniti umjesto toga? Odgovor je jednostavan – živite s djetetom! Umjesto da se dijete doživljava kao biće o kojem se treba brinuti, ako se doživljava kao biće s kojim će se živjeti, tada postoji prostor i da se zadovoljavaju vlastite potrebe.
Umjesto da se dijete stalno podučava što i kako da čini, igrajte se s njim poput njega. Naravno, kada dođe trenutak da se treba pobrinuti za djetetove potrebe, tada to učinite, ali neka to ne bude stalno na prvom mjestu. Drugim riječima, umjesto da se igrate s njim jer znate da biste to trebali i zato što je to dobro za njega, igrajte se s njim jer vam je to zajedničko zabavno vrijeme. Jer i vi to želite, a ne samo zato što je to djetetova potreba.
Umjesto da idete u parkić kako bi se dijete rastrčalo, idite u parkić jer želite tamo zajedno provesti vrijeme. Trčite, igrajte se s njim. Idite u parkić kako biste zajedno trčali, umjesto da zadovoljavate potrebu djeteta da se kreće, igra s prijateljima, penje i slično.
Dodatno, zadovoljavat ćete i djetetove potrebe i naravno, kada će biti vrijeme da se za dijete brine, da ga se njeguje, mazi, to ćete činiti. Ali ostatak vremena, jednostavno živite s njim!
Moguće je da to nije „život“ kakav biste vi htjeli živjeti iz odrasle perspektive, ali vjerujte, bit ćete puno manje iscrpljeni, bit ćete ispunjeniji i zadovoljniji kada u interakciji s djetetom pronađete načine kako da se zabavljate, umjesto da isključivo zadovoljavate njegove potrebe.
A što je s očevima?
Iako su istraživanja pokazala kako žene u većoj mjeri u odnosu na muškarce osjećaju krivnju, čini se da se sve više očeva suočava s tim osjećajem kada je u pitanju provođenje vremena s djetetom. Stoga ako se pitate javlja li se i kod očeva osjećaj krivnje zbog vremena ne provedenog s djetetom odgovor je – da. Naime, sve se više očeva žali kako im je teško balansirati između poslovnog i obiteljskog života. Imaju osjećaj da je stalno neko nezadovoljan njihovim angažmanom – ili šef na poslu ili žena i dijete kod kuće. Stoga im se nerijetko javi osjećaj krivnje kada ne obave neki posao onako kvalitetno kako bi to zadovoljilo njih i šefa jer su ranije otišli kući kako bi bili s obitelji, ili obrnuto – osjećaju krivnju kada zbog važnog sastanka propuste neki značajan događaj za dijete. Uz to, očevi vide sav trud i energiju koju majke ulažu u odnos s djetetom pa im se mogu javiti misli o tome čine li oni dovoljno, kako još mogu doprinijeti kvaliteti odnosa s djetetom i kako mogu biti veća podrška svojoj partnerici…
I očevi se pitaju je li sebično ako požele imati vrijeme za sebe ili vrijeme na samo s partnericom. I važno je da znaju da takva želja, kao i njena realizacija ne ukazuje na sebičnost. Naime, pokazalo se kako je i za mame i za tate važno da pronađu vrijeme za sebe, ali i vrijeme za partnera jer je tada veća vjerojatnost da će imati čvršći brak, bolje odnose u obitelji i sretniju djecu. Previše zaštitnički roditelji koji baš svaki trenutak žele biti fokusirani na dijete i nikada ga ne ostavljaju s nekom drugom osobom od povjerenja time ne čine djetetu uslugu. Ako ponekad dijete pričuva neka osoba na koju je dijete naviklo i u koju roditelji vjeruju, tada osim što se roditelji mogu opustiti i napuniti baterije za nove roditeljske i ostale svakodnevne izazove, i dijete dobiva priliku naučiti da može biti sve u redu kada i nije uz roditelje te posljedično gradi svoje samopoštovanje zbog uspješnog svladavanja i tog gradiva.
