Dati svojem partneru* prostor i vrijeme da se izrazi i kaže svoje potrebe i želje korak je k povezivanju i učvršćivanju vlastitog odnosa. Koliko se partner može loše osjećati kada mu ne posvetimo vrijeme možda nam najbolje može osvijestiti situacija kada smo sami željeli nešto reći partneru, a on nije to smatrao važnim ili je radio nešto drugo dok smo mu pričali (tipkao po mobitelu/gledao seriju). Možda bismo mogli prizvati osjećaj koji smo tada osjećali kako bismo vidjeli važnost slušanja u komunikaciji. Ponekad nije dovoljno pripremiti se za razgovor na način da budemo obzirni da ne izgovorimo nešto što bi mogla povrijediti partnera jer je za uspješnu i zadovoljavajuću komunikaciju potreban trud i druge strane. Druge strane koja sluša. Ako vidimo da naš partner ne obraća pažnju na nas, i/ili nije spreman s nama razgovarati, nećemo uspostaviti kvalitetnu komunikaciju.
Što možemo učiniti kako bismo kvalitetno slušali svojeg partnera?
Procijeniti vlastite kapacitete za razgovor. Ponekad jednostavno nemamo snage ni za što pa tako ni za razgovor. Moguće je da nakon dolaska s posla nam je potrebno određeno vrijeme samoće kako bismo se opustili od posla ili primjerice prvih sat vremena u nedjelju ujutro naprosto želimo provesti u tišini. Sasvim je razumljivo ako netko ima takve potrebe, no ako u takvim situacijama naš partner želi razgovarati, važno mu je dati do znanja da nam je važan taj razgovor, ali kako trenutno nemamo kapaciteta za njega. I to je sasvim u redu. To zapravo znači da poznajemo sebe i svoje granice što može biti jako korisno za naš odnos. No, važno je u tim trenucima reći partneru kada ćemo obaviti razgovor, odnosno kada ćemo imati kapaciteta (“Ljubavi, treba mi pola sata da se istuširam i nešto pojedem. Nakon toga, tvoj sam i slušam te.”).
Osigurati vrijeme za razgovor. Nekim razgovorima je potrebno duže vrijeme, neki pak traju vrlo kratko, a treći negdje umjereno. Dogovor oko kupnja naimirnica za kuću može trajati vrlo kratko, dok recimo dogovor oko zajedničkog godišnjeg odmora može vremenski potrajati nešto duže. Važno je biti svjestan da ne stignemo sve razgovore obaviti u desetak minuta. Ponekad je potrebno osigurati duži period vremena kako bismo partneru ostavili dovoljno prostora da se izrazi (kako ga ne bismo požurivali jer moramo negdje ići) te kako bismo mi sami izrekli svoje mišljenje i viđenje cijele situacije. Vremenski duži razgovori ne moraju nužno voditi ka kvalitetnijim razgovorima i inzistiranje na vremenski dugim razgovorima koji nisu konstruktivni mogu voditi do frustracije, ljutnje, tuge. Važno je procijeniti u kojem dijelu dana ili tjedna ćemo imati više vremena za razgovor i to vrijeme predložiti partneru.
Osigurati mjesto razgovora. Sasvim je u redu ako se na nekim mjestima ne osjećamo ugodno voditi razgovor (primjerice u javnom prijevozu ili na prijateljevoj svadbi). To bi također mogao biti znak poznavanja sebe i svojih granica čime zapravo donosimo dobro sebi, ali i odnosu. Uz to, važno je partneru dati do znanja i predložiti kada bi se taj razgovor mogao nastaviti (“Ljubavi. Doista mi nije ugodno razgovarati u punom autobusu ljudi, predlažem da razgovaramo kada izađemo iz autobusa ili kada dođemo kući. Kako ti to zvuči?”)
Ukloniti distrakcije. Tijekom slušanja svoje partnera, potrebno je ukloniti podražaje koji bi nam mogli skretati pažnju i odvraćati nas od onoga što trenutno radimo – slušamo. Maknemo mobitel/utišamo ga, ugasimo televiziju, prestanemo kuhati ručak/prati prozore… Nedijeljena pažnja je ono što je našem partneru potrebno. Što ćemo je više moći dati svojem partneru, rast će vjerojatnost da će se partner moći lakše izraziti, da ćemo ga mi bolje razumjeti, da ćemo uspjeti riješiti problem koji ga muči i posljedično, da ćemo se još više povezati, učvrstiti i imati odnos s kojim ćemo biti zadovoljniji.
Pratiti svoje emocije i senzacije u tijelu. Ponekad razgovori mogu biti vrlo osjetljivi, emotivno intenzivni, a ponekad i jako preplavljujući. Važno je obratiti pažnju i pratiti svoje emocije i senzacije u tijelu jer time preveniramo da emotivno burno reagiramo za vrijeme razgovora. Sasvim je u redu reći kako nam treba kratka pauza jer jako proživljavamo emocije i/ili kako trebamo razmisliti o rečenome. Na taj način zapravo preveniramo svoje emotivne reakcije radi kojih bismo se mogli kasnije loše osjećati jer nismo sve izrečeno mislili reći niti izrečeno doista i mislimo. Samoregulacija vlastitih emocije nije lagana, no vježbom se može puno postići.
Kraj razgovora. Nakon kvalitetno obavljenog razgovora, najčešće se osjećamo još povezanijima, sretnijima i nekako punim topline i ljubavi prema partneru. Ako nakon razgovora mislimo da smo neshvaćeni, i pritom se osjećamo tužno, ljuto ili nekako drugačije nelagodno, pokušajte ponoviti razgovor. Ideja je da nas razgovori približavaju jedni drugima, a ne da nas udaljuju. Ako želite, možete se javite i nama kako bismo Vam pomogli u komunikaciji i razvoju i njegovanju Vašeg odnosa.
Komunikacija je poput toplog goriva koje pokreće odnos. Bez njega, odnos postaje hladan.
William Paisley.
*zbog lakšeg čitanja, članak je napisan u jednom (muškom) rodu, ali odnosi se na oba roda.