Tko sam ja? Tugovanje za identitetom prije roditeljstva
Postali ste roditelj i sada više nego ikad prije svjesni ste što znači biti slobodan? Slobodan u kretanju, slobodan u izborima kako ćete provesti svoje (slobodno) vrijeme, slobodni što ćete, kada i gdje jesti, slobodni u toliko toga. A sada to više nije tako. Malo, predivno biće ispunjava vaše srce ali i gotovo svo vaše vrijeme.
Gubitak slobodnog vremena sasvim je uobičajena i očekivana posljedica koji donosi mala beba u živote parova. Međutim, rijetko se ističe da uz taj gubitak ide logičan osjećaj koji za neke može biti latentan – a to je tugovanje. I upravo će o procesu tugovanja za onim što smo bili prije nego što smo postali roditelji biti riječ u ovom tekstu.
Centralni dio našeg osobnog identiteta čine naše želje, namjere i karakteristike ličnosti. Da su ovi aspekti našeg identiteta izrazito značajni, dokazali su Luborsky & Crits-Christoph kroz svoje istraživanje. Naime, pokazali su da temeljne potrebe, želje i namjere koje se nalaze u bazi najznačajnih odnosa, ostaju stabilne prije i poslije (psihodinamske) psihoterapije. Drugim riječima, možemo promijeniti svoja očekivanja od drugih i samih sebe, svoje slike sebe i drugih te kvalitetu svojih odgovora u određenim situacijama. Međutim, vjerojatno se nećemo promijeniti vezano za to što bazično želimo u životu. Stoga, želje i namjere su temelj našeg identiteta i ako ih izgubimo, vjerojatno ćemo doživjeti depresiju i svojevrsnu „psihološku smrt“.
Iako kada postanemo roditelji, mnogi od nas ne dožive depresivno stanje, za mnoge može postojati snažna unutarnja borba između nove uloge roditelja te naših želja i potreba kao individue.
Amanda Hardy bavi se upravo ovom tematikom te nastoji osvijestiti roditeljima da je tugovanje kroz koje prolaze posve normalno. U radu s novopečenim roditeljima, Amanda je potvrdila da postoje tri ključna područja koja su povezana sa postankom roditelja, a to su:
1.Gubitak slobode („Roditelj više ne može raditi ono želi ili treba kada ili kako želi“)
2.Gubitak vlastitog identiteta („Beba mi je glavna preokupacija i više se ne prepoznaje“)
3.Gubitak zajednice („Osjeća se izolirano i usamljeno“)
Što možete učiniti za sebe ako ste se prepoznali u gornjem dijelu teksta?
1.Prepoznati i dozvoliti si osjećaj tugovanja – to ste već dijelom i učinili prepoznajući se u prethodnom tekstu. No korisno je zastati na trenutak i dati si vremena da ga uistinu osjetite. Dodatno, poželjno je osjetiti u kojem dijelu tijela je najprisutniji za vas te si dozvoliti da ga u cjelini osjetite. To će možda podrazumijevati da ćete imati potrebu plakati ili vrištati ili nešto treće. Koji god poriv osjetite, pronađite trenutak i primjerenu situaciju da u cjelosti proživite svoj osjećaj tugovanja.
2.Potražite podršku– zbog svoje lake dostupnosti,društvene mreže mogu biti dobar prvi izbor. Vjerojatno i sami znate da postoje brojne grupe u kojima se roditelji okupljaju i dijele svoje vrlo intimne procese. Pa dok beba jede ili spava, podijelite i vi svoje iskustvo.
Uz virtualnu podršku, poželjno je potražiti i podršku uživo. Ponekad postoji netko u vašoj okolini tko će vas razumjeti a ponekad ne. Ponekad je proces toliko bolan da je poželjno potražiti i dodatnu stručnu pomoć.
3.I to će proći i bit će lakše– kako možete vidjeti da se beba mijenja iz dana u dan, tako se i vi mijenjate te imate priliku učiti iz prethodnih iskustava s njom. Isto tako je i sa ovim procesom tugovanja – dok je beba jako mala, jako vas treba. Kako će odrastati i postepeno se odvajati od vas, tako će biti sve više i više prostora za vaše individualne potrebe i želje.
A što ako ne smijemo tugovati – Zabrana na tugu
Bračni par Bob i Mary Goulding proširili su teoriju transakcijske analize navodeći da roditelji (ili skrbnici kao i druge značajne osobe) mogu utjecati na dijete na način da daju tzv.zabrane na određene aspekte bivanja ili činjenja. Dijete ih može naučiti kroz modeliranje; tako što će roditelji naglašavati određeno ponašanje (i time neprepoznavati neka druga); ili pak kroz verbalnu ekspresiju. Najčešće roditelji nisu svjesni da šalju takve poruke djetetu. Ako želite saznati više o zabranama, zavirite u besplatan priručnik “Transakcijskom analizom do psihološke otpornosti.”
Konkretno, Gouldinzi su prepoznali 12 zabrana a kasnije su neki teoretičari još dodali neke. Za potrebe ovog teksta, usredotočit ćemo se na jednu od navedenih 12 zabrana. Konkretno, riječ je o zabrani na osjećaje te specifično na zabrani osjećaja tuge.
Kao što je navedeno, zabrane se usvajaju na brojne načine, a radi ilustracije navest ćemo jedan od mogućih. Primjerice, kada beba plače, roditelj se osjeća nelagodno te mu se intenzivira nesvjesna potreba da dijete što prije umiri. Naravno, ova potreba će se javiti u gotovo svakog roditelja. Razlika koja postoji između onog roditelja koji može nesvjesno zabraniti djetetu da osjeća tugu je što taj roditelj svaki puta kada je dijete tužno osjeća uznemirenost, nelagodu te mu se javljaju misli o nekompententnosti kao roditelja jer je dijete tužno. Takav roditelj može imati uvjerenje da djeca uvijek trebaju biti sretna i da se treba sve učiniti da tako i bude te da ne osjećaju druge, neugodne emocije, a u ovom primjeru posebno tugu.
S vremenom, dijete ovakvog opisanog roditelja može razviti zabranu na osjećaj tuge. To znači da u situaciji koja je opravdano tužna (primjerice kada se drugo dijete ne želi igrati s njim, kada mu se izgubi igračka ili nešto treće), da umjesto znakova tuge ono prikazuje neki drugi osjećaj (primjerice radost). Kako dijete odrasta tako ova zabrana ostaje te ni u odraslo doba neće tugovati kada je to primjereno.
Dodatno razrađujući ovaj dio teorije, Julie Hay smatra da kada osoba ima zabranu na osjećaj, da osoba ima uvjerenje da nikome nije stalo do nje i njenih osjećaja. Kako bi osoba mogla funkcionirati u odnosima te se ne izlagati iznova razočaranjima koje su je prvotno i dovele do takvog uvjerenja, osoba se brani na način da skriva svoj (specifičan) osjećaj. Kao što je već navedeno, to može značiti da kada osjeća tugu, da ima osmjeh na licu i pretvara se da je dobro iako se iznutra “raspada”.
Zabrana na tugu i tugovanje kao roditelj
Ako ste prepoznali da možda imate Zabranu na osjećaj i to konkretno na tugu, prije svega znajte da niste sami u tome. Mnogi od nas odgajani su na način da nam nije bilo dozvoljeno da doista budemo tužni, da osjetimo tugu u cjelosti te da netko bude s nama u tom procesu na način kako nam je potreban. A to je vrlo često da nas se zagrli, da se “sjedi” pored nas u tišini, da nas sluša.
Ako ste se prepoznali, moguće je da ćete pored tuge osjećati i sram što ste tužni jer nemate slobodu kao prije kada biste trebali biti zapravo sretni jer imate bebu. To naravno dodatno čini stvari kompleksnijim te još važnijim da to ne ostane u vama.
Biti roditelj nije niti malo jednostavno. Osobito kada ste po prvi puta roditelj i kada ste na samom početku svog roditeljstva. Pored brojnih emocionalnih rolerkostera, brojnih misli i osjećaja, brojnih korisnih, manje korisnih pa i povrijeđujućih savjeta i uputa, tugovanje što nemate više jednako slobode kao prije, što više ne živite kako ste prije može se činiti potpuno nebitnim. Ipak, kao i svaki drugi emocionalni proces, važno je da mu se da prostora i vremena jer će u suprotnom “ostati” te na ovaj ili onaj način utjecati na vas, vaš odnos s bebom i partnerom/icom.
Vazno je hrabro sebi priznati da postoji dio nas koji je tužan, da si nježno “kažemo” da je to u redu i da se povežemo i podijelimo to s nekime u čije prihvaćanje imamo povjerenja.
