Razvod braka prepoznat je kao jedan od najstresnijih životnih događaja te je na Ljestvici socijalne prilagodbe koja sadrži 43 stresna životna događaja stavljen na visoko drugo mjesto, odmah nakon smrti supružnika, a s obzirom na procijenjenu duljinu prilagodbe na taj stresni događaj (Holmes i Ruhe, 1967). Osim toga, niz okolnosti može biti dodatan izvor stresa tijekom razvoda ili prekida bračne zajednice. Uspostavljanje roditeljske suradnje nakon prekida partnerskog odnosa za neke je obitelji kraći, za druge duži proces.
U postupcima razvoda često se spominje fraza „najbolji interes djeteta“, međutim čini se da nije uvijek jasno što to stvarno znači i da postoje različiti pogledi na to što je zapravo interes djeteta. Često se tu upliću i različiti mitovi i iskrivljene predodžbe o tome kako bi život djeteta nakon razvoda trebao izgledati. Postoje različiti stavovi o tome koliko bi vremena dijete trebalo provoditi s kojim roditeljem, kako se provjerava mišljenje djeteta u postupcima razvoda, koliko i kako uzimati u obzir želje djeteta i slično. Baš zbog toga je jako važno odvojiti znanstveno utemeljene spoznaje i stručne preporuke od mitova i predrasuda.
Roditelji često nisu sigurni kako dijete informirati o razvodu. Česte su situacije kada se dijete nastoji zaštititi od neugodnih emocija pa se daju nepotpune, iskrivljene i ublažene informacije, a u drugim se pak situacijama dijeli previše i ne uzima se u obzir dob djeteta. Za dijete je važno da dobije poruku da su roditelji i dalje tu za njega, da je njegov odnos sa svakim od roditelja odvojen od međusobnih odnosa roditelja, da su osjećaji djeteta normalni i da se roditelji mogu s njima nositi, da odrasli drže konce u rukama i imaju kapaciteta donositi odluke o tome kako će dalje nastaviti živjeti i funkcionirati, da sam ishod postupka razvoda ne ovisi o djetetu jer odluke donose odrasli i da ne postoji pritisak „biranja strana“. Istovremeno, dijete ne treba znati detalje odnosa roditelja niti razloge prekida partnerskog odnosa.
Važno je imati na umu da upravo roditelji mogu najviše učiniti kako bi olakšali djetetu proces razvoda jer je upravo konflikt roditelja ključan rizični čimbenik u prilagodbi djeteta (Amato, 1993). Pri tome dijete informacije o tome kakav je odnos roditelja ne dobiva samo temeljem onoga što je izgovoreno, već i temeljem neverbalne komunikacije.
Jedna od najtežih posljedica konfliktnih i dugotrajnih razvoda je sindrom otuđenja od roditelja koji se odnosi na poteškoće koje manifestiraju djeca zbog svjesnog i nesvjesnog ponašanja jednog roditelja, a u vidu odbacivanja drugog roditelja. Neki od znakova otuđenja, prema psihologu Richardu A. Gardenu koji je prvi uveo pojam sindroma otuđenja, su negiranje pozitivnih iskustava s drugim roditeljem, isticanje beznačajnih stvari kao razloga za odbacivanje roditelja, idealiziranje jednog roditelja i potpuno negativno prikazivanje drugog, manjak suosjećanja prema jednom od roditelja, ponavljanje istih rečenica kao razloga za odbacivanje drugih roditelja bez opisivanja detalja i odbacivanja proširene obitelji jednog roditelja (Hajnić, 2014). Važno je istaknuti da prema literaturi otuđivanje djeteta od roditelja predstavlja jedan od oblika psihičkog nasilja nad djetetom (Boch-Galhau, 2018). Psihičko nasilje teže je prepoznati od drugih oblika nasilja, ali njegove posljedice nisu manje štetne i važno je djecu zaštititi od njega.
Nadalje, treba istaknuti da činjenica da je razvod stresan proces za sve uključene ne znači da je za dijete bolje da se roditelji ne razvode. Opterećenost narušenim odnosima roditelja jest ono što za dijete predstavlja rizik, a suživotom roditelja koji nisu motivirani za nastavak partnerskog odnosa, odnosi se mogu samo dodatno pogoršati.
Prilikom planiranja roditeljske skrbi nakon razvoda, potrebno je uzeti u obzir da dijete ima pravo na uključenost oba roditelja u njegov život kako bi se zadovoljila potreba djeteta da razvija odnos i privrženost s oba roditelja. Važan preduvjet te uključenosti je dovoljna količina vremena provedena s oba roditelja.
Na kraju, postavljanje interesa djeteta kao prioriteta u postupcima razvoda zahtijeva veliku samosvijest roditelja i stavljanje po strani vlastitih zamjeranja drugom roditelju vezano za partnerski odnos. To nije lako i potpuno je u redu potražiti dodatnu stručnu podršku i usmjeravanje u ovom zahtjevnom procesu.
Literatura:
Amato, P. R. (1993). Children’s Adjustment to Divorce: Theories, Hypotheses, and Empirical Support. Journal of Marriage and the Family, 55, 1, 23.
Boch-Galhau, W. (2018). Parental Alienation (Syndrome)-A serious form of psychological child abuse. Mental Health and Family Medicine, 14, 725-739.
Hajnić, L. (2014). Sindrom otuđenja od roditelja. Ljetopis socijalnog rada, 21, 1, 169-178.
Holmes, T. H. i Rahe, R. H. (1967). The Social Readjustment Rating Scale. Journal of Psychosomatic Research, 11, 2, 213–218.