Velika većina nas će se nostalgično prisjetiti svog djetinjstva kada vidimo neku staru fotografiju ili uspomenu. S osmjehom ćemo se sjetiti starih prijatelja i starih igara koje smo se tada igrali i pomisliti kako smo imali lijepo djetinjstvo unatoč tome što smo odrastali za vrijeme rata, u vrlo lošim sveopćim okolnostima. No, ti trenuci, te igre toliko su nas punile pozitivnom energijom, toliko su nam bile važne da ih se danas možemo prisjetiti s toplinom u srcu. Ako smo imali tu sreću da su se naši roditelji igrali s nama, tada će nas te drage misli i uspomene prisjetiti i na njih, naših sada sve starijih roditelja, kako su bili tada mladi kao mi danas. Njihovom uključenošću u igru, prešutno su govorili da su zainteresirani za nas, za naše interese. Dok smo se igrali imali smo prilike razgovarati, upoznavati se međusobno. Danas možemo s ponosom reći kako je baš to bio naš tata, naša mama i kako su nam baš oni posvećivali pozornost. Ako smo s njima igrali neku društvenu igru koju se i danas kao odrasle osobe možemo igrati sa svojim prijateljima, tada možemo biti skloniji igrati se baš te igre, otvorenog srca i s istim interesom kao kada smo bili mali. Na neki način, tako svaki puta možemo opet biti mali, opušteni i zaigrani.
Jedna od mojih omiljenih igara u djetinjstvu bile su Lego kocke. Sa sestrom bi napravila čitav grad, sa svim osnovnim uslugama poput benzinske crpke ili pekare. Znale smo se igrati satima u našem Lego gradu. Naši roditelji se nažalost u tu igru nikada nisu uključivali. No srećom, kada smo bile malo starije, tada su nas naučili kartati Kanastu. Premda smo se znali igrati i neke druge društvene igre, najviše smo se kartali Kanastu i u tome smo najviše uživali zajedno. Danas, nakon 15-tak godina nakon tog životnog perioda, uvijek se iznova rado prisjetim kako smo se kartali zajedno, kako smo tada bili zajedno i nešto zajedno radili. Zbog prerane tatine smrti, te uspomene su mi posebno drage i važne. Tada sam imala prilike uživati u provođenju vremena s njih oboje i to ću pamtiti do kraja života.
Današnji dnevni ritam takav je da mnogi imaju osjećaj kako ne provode dovoljno vremena zajedno. A kada ga i provode, (i ako su iskreni prema samima sebi), često će reći da nisu doista ovdje i sada s djetetom i partnerom, da su mislima negdje drugdje. Bez obzira na svakodnevnu zaposlenost, dani nepovratno prolaze, djeca odrastaju, roditelji stare. Zato je važno biti svjestan svega navedenog i odlučiti još danas uvesti promjene u svakodnevicu.
