Odgoj djeteta ogroman je izazov s kojim se susreće većina ljudi. Često se čuju komentari roditelja o različitim odgojnim stilovima i pristupima koji nekoj djeci odgovaraju, dok kod neke druge djece uopće ne „djeluju“. Zašto je tome tako?
Važno je biti svjestan toga da je i svaki roditelj odgojen na određeni način i da to može biti povezano s time kako će on odgajati svoje dijete. Naime, kroz život i komunikaciju s roditeljima neki obrasci se na nesvjesnoj razini „usade“ u nas i, htjeli mi to ili ne, njihov odraz se često može vidjeti u odnosu na sljedeću generaciju. Izuzetak tome jesu oni ljudi koji kroz rad na sebi te obrasce osvijeste i razriješe.
Tako npr. ako neki roditelji nisu adekvatno odgovarali na djetetovu emociju tuge, jednoga dana kada to dijete postane roditelj, velika je vjerojatnost da i ono neće znati adekvatno odgovoriti na izražavanje tuge kod svoga djeteta. Stoga je, za dovoljno dobar odgoj, potrebno razmišljati o tome kako adekvatno odgovarati na dječje emocije.
Još jedan izazov u odgoju je i djetetov temperament, ili još točnije – odnos roditeljeva i djetetova temperamenta. Naime, jasno je da će na nekim dimenzijama temperamenta roditelj i dijete biti slični, a na nekima različiti. Isto tako, temperament djeteta je u jednom odnosu s majčinim temperamentom, a u drugačijem odnosu s očevim temperamentom. Te kombinacije mogu dati odgovor zašto nam je neke stvari lakše, a neke teže iskomunicirati s djetetom. Biti svjestan svog, ali i djetetova temperamenta, može uvelike olakšati odnos s djetetom te unijeti veću kvalitetu u odgojni pristup.
Postavljanje granica svakako je nešto što zahtjeva najviše roditeljske energije, ali i drugih resursa kao što su kreativnost, snalažljivost i sl. Postoje brojne knjige koje se bave ovim područjem. Svuda se navodi kako treba biti ustrajan, dosljedan, jasan…ali, unatoč tome, brojni roditelji i dalje imaju poteškoća oko discipliniranja djeteta. Kroz naš višegodišnji rad s djecom i roditeljima iskustvo nam je pokazalo da je učinkovita tehnika koja se sastoji od tri koraka. Pri postavljanju granica jako je važan prvi korak u kojem se djetetu treba priznati, odnosno na glas izgovoriti njegova želja ili potreba. Tako djetetu šaljemo poruku da smo ga čuli i razumjeli. Drugi korak je jasno izricanje granice, dok treći korak daje djetetu alternativu kroz koju dijete može zadovoljiti svoju primarnu potrebu, ali na nama prihvatljiv način.
