- – Ja sam pametniji od tebe! Moj IQ je 132!
- – Nisi! Ja sam pametniji, ja mogu složiti Rubikovu kocku za manje od minute.
- – Ali ja sam polagao IQ test, ja imam dokaz!
Ako ste se susreli nekada s osobom koja naglašava veličinu vlastitog IQ-a smatrajući da visoki IQ znači biti pametniji (a time implicira i bolji od nekog drugog), vjerojatno se niste osjećali ugodno. Ne znam hoće li vam zvučati utješno, no niste jedini. Kad je bio klinac smatrali su da baš i nije pametan te mu ni učitelji ni roditelji nisu predviđali neku svijetlu budućnost. No, bili su u krivu. Danas Robert J. Sternberg ima titulu doktora znanosti, bavi se psihološkim istražvinjima na sveučilištu Cornell i donio nam je nove, vrlo korisne poglede na inteligenciju koji su počeli mijenjati ustaljene pradigme.
U jednom od naših ranijih tekstova mogli ste čuti za ime Sternberg kada smo vam predstavili tzv. triangularnu teoriju ljubavi. No, Robert J. Sternberg se primarno počeo baviti i istraživati upravo inteligenciju (iz gore navedenih razloga). Svoju teoriju razvio je 80-ih godina 20. stoljeća i možemo reći da je uvelike promijenio načine promatranja inteligencije.
Što ne valja s inteligencijom?
Od ranih godina 20. soljeća istraživači su počeli mjeriti inteligenciju prije svega kroz kognitivne sposobnosti pojedinca. Sternberg je iznio tezu da je inteligencija puno više od sposobnosti uspješnog rješavanj zadataka na testu. Inteligenciju je opisao kao sposobnost prilagodbe okruženju te sposobnost utjecaja na okruženje i mijenjanja okruženja prema potrebi. Teorija inteligencije koju donosi ne bazira se na IQ-u nego na tome koliko se uspješno pojedinac nosi s promjenama u kojima se zatiče kroz život. Također je smatrao da je inteligencija više od specifičnih kognitivnih procesa i sposobnosti usvajanja podataka te uz njih ističe i važnost tzv. kontekstualne i iskustvene spsobnosti koje smatra ključnima za uspjeh u životu.
Trijadna teorija inteligencije
Trijadna teorija inteligencije koju je predstavio a koju ćemo ovdje prikazati u vrlo pojednostavljenom obiku naglašava 3 specifična tipa sposobnosti za koje kaže da čine inteligenciju: ANALITIČNOST, KREATIVNOST i PRAKTIČNOST.
Analitičku inteligenciju sačinjavaju sposobnosti poput: analiziranja, kritičkog mišljenja, sposobnosti uspješne procjene i slično. Kreativna inteligencija jest sposobnost otkrivanja, kreiranja, stvaranja izuma a praktična se inteligencija ogleda u sposobnosti primjene, svrhovite uporabe, izvedbe i sl.
Naglašava dalje da svatko od nas posjeduje sva tri tipa sposobnosti no da smo u nekim sposobnostima jači. Problem nastaje kada se u sredini (kao što je školstvo) koja naglašava “klasičnu” inteligenciju nađu ljudi čiji je primarni tip inteligencije kreativnost ili praktičnost. Oni tada imaju vrlo malo ili nimalo prilike razvijati i jačati svoj tip inteligencije a posljedično tome ne mogu pokazati niti najbolje rezultate.
Inteligencija u školi
Na žalost, trijadna teorija inteligencije još nije zaživjela u školskim kurikulima te Sternberg i dalje ukazuje na neadekvatnost školstva (koje se koncetrira na razvijanje samo jednog tipa inteligencije) a ukazuje i na pogrešnost testova inteligencije koji također uvelike zanemaruju kreativnost i praktičnost. Dobrobiti od aktivacije svih oblika inteligencije pokazuje niz istraživanja koja su potvrdila da kada učenike poučavamo na način koji je u skladu s njihovim primarnim tipom inteligencije oni pružaju nevjerojatne rezultate.
Važno je promatrati inteligenciju ne kao broj nego kao setove sposobnosti koje svatko od nas posjeduje a koji nam omogućuju da uspijemo u životu. Također, ako ste prepoznali vlastiti dominantni tip inteligencije – njegujte ga i ne dopustite da bude zanemaren.
