U članku „Poticanje razvoja djetetove samokontrole“ pisala sam zašto i kako davati djetetu izbore. U ovom članku povezat ću kako se davanje djetetu izbora može iskoristiti za provođenje kućnih pravila.
Prije svega, važno je voditi računa o sljedećem:
- započnite s usvajanjem jednog pravila,
- ponudite dva izbora – jedan pozitivno oblikovan, koji uključuje posljedicu za poštivanje pravila i drugi koji opisuje posljedicu koja se djetetu ne bi svidjela za nepoštivanje pravila,
- posljedica za nepoštivanje pravila mora biti primjerena, logična, izvediva,
- posljedice provoditi bez popuštanja i ljutnje,
- posljedica vrijedi samo za danas kako bi svaki novi dan pružao djetetu novu šansu da koristi unutarnje resurse za samo-kontrolu,
- reflektirati djetetov izbor s empatijom, ali ostati čvrst,
- o izborima komunicirati jasno i objektivno te dati djetetu šansu da izabere po svom izboru. Roditelj pri tome ne smije „navijati“ za niti jedan od ponuđenih izbora.
Lea svaku večer ponavlja isto svojoj djevojčici Ivani – „operi zube nakon večere“. No umjesto da Ivana opere zube, ona se igra s vodom, gleda se u ogledalo. Čini sve, ali ne pere zube. Lea se osjeća stvarno frustrirano, ljuto i tek kada povisi glas, Ivana opere zube. Da bi se to spriječilo, Lea može uvesti novo kućno pravilo i prezentirati ga Ivani na sljedeći način:
„Ivana, sada ćemo uspostaviti novo, važno pravilo u našoj kući“ (velike riječi privlače djetetovu pažnju). „Kada izabereš oprati zube prije spavanja, izabrala si da danas slušaš priču. Kada izabereš ne oprati zube prije spavanja, izabrala si da danas ne slušaš priču.“ Važno je biti svjestan kako ove rečenice na prvu mogu djelovati čudne. No to je zato što u pravilu tako ne razgovaramo s djetetom premda je to iznimno važno. Ako se svakodnevno koriste ovakve rečenice, s vremenom i nama i djeci postanu normalne i uobičajene.
Budući da djeca vole nove stvari, moguće je da će na prvu pristati na novo pravilo. To ne znači da će ga se i sjetiti poštivati i kada ta situacija stvarno dođe. Ono što je važno jest da roditelj bude svjestan da treba potaknuti djetetove unutarnje resurse i samokontrolu kako bi zapamtilo i poštivalo pravilo, što ne uključuje stalno podsjećanje na njega od strane roditelja.
To bi konkretno značilo sljedeće:
Iduću večer, Lea govori Ivani: „Ivana, večera je gotova. Vrijeme je za spremanje u krevet.“ Nakon što je to jasno rekla, Lea uzima suđe sa stola i počne pospremati po kuhinji.
Bez obzira na to što Ivana radi (naravno, osim ako ne ugrožava svoju ili tuđu sigurnost), Lea ništa ne govori. Kada završi s uobičajenim pospremanjem, Lea odlazi u kupaonu vidjeti što Ivana radi.
- a) Ivana se igra s vodom i nije oprala zube. Lea joj govori: „Čini se da si odlučila da večeras nećeš slušati priču.“
Čak i ako Ivana odmah krene prati zube, već je odabrala da neće slušati priču. Lea na to može reći: „Oh, misliš da ćeš moći slušati priču ako sada opereš zube, ali je pravilo da opereš prije odlaska na spavanje.“
Ako Ivana zamoli mamu za novu priliku, Lea ju upućuje na posljedicu, mirno i empatično: „Znam da sada želiš da si odabrala oprati zube prije spavanja, pa da sada možeš odabrati slušati priču. Sutra možeš odabrati oprati zube prije spavanja i odabrati slušati priču.“ - b) Lea zatiče Ivanu kako pere zube. Lea kaže: „Vrijeme je za spavanje – čini se da si danas odabrala slušati priču.“
