Dječja igra – zašto je važna? Dječja igra je izrazito važna za kognitivni, fizički, socijalni i emocionalni razvoj djeteta. Kroz igru dijete: upoznaje svijet oko sebe; usvaja nova znanja; razvija motoričke vještine; iskušava odgovarajuća ponašanja iz različitih uloga; razvija samoregulaciju; pronalazi nove načine razmišljanja i rješavanja problema; razvija komunikacijske vještine; uči surađivati; razvija govor te prorađuje emocije.
Igra može biti slobodna ili ciljano odabrana s namjerom postizanja određene vještine. Slobodna i neometana igra važna je u proradi emocija kod svakog djeteta.
Za razliku od edukativne igre gdje roditelj puno ispituje i usmjerava igru (npr. “Vidi ovo..”, “Hoćemo se igrati s..”, “Koja je to životinja?”, ”Kako se glasa..” “Hajde ponovi za mnom..”, “Pusti sad to..”), u slobodnoj igri roditelj prati dijete tijekom igre, reflektira njegove misli i osjećaje te igra uloge koje mu dijete dodijeli. U slobodnoj igri roditelj ne postavlja puno pitanja niti usmjerava tijek igre.
Znači li to da roditelj ne bi trebao koristiti igru za podučavanje djeteta? Nikako! Igra je najbolji način za podučavanje djece jer je ona njihov kanal za izražavanje sebe kao i razumijevanje svijeta koji ih okružuje. Ono što je važno je da djetetovu slobodnu igru ne koristimo za podučavanje.
Zamislimo da se Marko igra s dinosaurima. Odredio je koji je dinosaur najjači i pobjeđuje sve ostale, koji je njegov protivnik, koji dinosaur je promatrač i slično, te je započeo igru „Raaar“ „Sad ću te!“ „Gotov si dinosaure“… Kako se uključiti u njegovu slobodnu igru? Tako da budemo uz njega, prisutni, s punom pažnjom na djetetu i njegovoj igri, zauzmemo ulogu zainteresiranog promatrača, no ne postavljamo pitanja. A što onda činimo? Dovoljno je da imenujemo ono što vidimo, primjerice „Uuuu kako ga je sredio“, „Ovaj je brži“, „Ti ga digneš, a on padne“, „Ovaj se popeo gore“ i slično. Ukoliko nas dijete pozove u igru i dodijeli nam neku ulogu „Ti budi ovaj“ onda to prihvaćamo i uživimo se u ulogu koju nam je dijete dodijelilo. Ako nismo sigurni što bismo trebali činiti, u redu je pitati dijete, ono će nam reći. U takvoj situaciji možemo reći „Aha, želiš da ja budem ovaj. A kakav je on? Što radi?“, a dijete primjerice može reći „On je dobar i svima pomaže.“ ili „On ovdje kuha ručak“ ili „On je zločest i napada sve ostale“, a nama je to smjernica što i kako možemo odigrati.
Važno je da takvu slobodnu igru ne koristimo za podučavanje. Roditelj kojemu je važno da dijete usvoji boje ili brojeve mogao bi postavljati pitanja poput „Koje je boje ovaj dinosaur? A ovaj?“ ili „Koliko dinosaura imam ja, a koliko imaš ti?“, a takva pitanja dijete ometaju u igri, miču ga iz svijeta mašte i igra prestaje biti zabavna, prestaje biti slobodna igra. Boje i brojeve je poželjno učiti kroz igru, no važno je to učiniti u neko vrijeme koje smo odabrali upravo za podučavanje, a djetetovu slobodnu igru zadržati slobodnom. Kroz slobodnu igru dijete nam otkriva sebe. Ako pažljivo promatramo ono što odigrava možemo uočiti da kroz igru pokušava shvatiti neki događaj iz vrtića, razumjeti roditeljsku ulogu i ponašanja, isprobati kako je to zauzeti se za sebe i slično. Sve to, nama su dragocjene informacije o tome što se djetetu događa, o čemu promišlja, što ga brine ili veseli.
