Ana ima 37 godina. Oduvijek je točno znala kakvog muškarca želi i nikada nije htjela pristajati na manje od toga. Uglavnom je i nalazila baš onakve kakve je zamislila. Mi ostale smo joj pomalo zavidjele jer se uvijek nekako činilo da ima najcool frajera. No, nakon nekog vremena pokazalo bi se da je svaki od tih koji su bili „baš onakvi kakve je zamislila“ na kraju imao i puno osobina koje uopće nije zamišljala. I tako, jedna veza za drugom i na kraju, nakon četvrtog raskida višegodišnje veze mi smo ju prestale tješiti onim „Ma naći ćeš već nekoga“. Ostatak ekipe se, u međuvremenu, poudao, neke već imaju i klince i život im se okreće oko dječjih rođendana, školskih priredbi a manje oko izlazaka vikendom. I tako Ani ne samo da nedostaje partner za život nego i frendice za izlazak. Nekako joj je postalo jasno da je krajnji trenutak da nešto promijeni.
Ali što? I u čemu je uopće griješila?
Jesu li žene izbirljive od muškaraca?
Ukratko – jesu. (Hej, tako kaže statistika, ja samo prenosim). Nekada se ulazilo u vezu da bi se ušlo u brak te da bi se time postigla financijska sigurnost (uglavnom za ženu) i osnovala obitelj – i to je bilo više-manje to. Od bračnih se partnera nije očekivalo da budu i prijatelji, i srodna duša, da se zanimaju istim stvarima, da se međusobno u potpunosti razumiju, da potiču samorazvoj i samoostvarenje (sjetimo se da je tek Maslow u vrh ljestvice hijerarhije potreba postavio samoaktualizaciju), niti se očekivalo da brak započne velikom ljubavlju. Bilo je važno da partneri u većoj mjeri dijele iste životne vrijednosti a ljubav je bila nešto za što se očekivalo da će rasti vremenom, a ne biti na vrhuncu na samom početku. Veza i brak su bili u stvari učenje kako imati povjerenja, kako se povezati i kako zajedno izgraditi obitelj, sa ili bez djece.
Danas imamo holivudske filmove i popularnu kulturu u kojoj iskre među partnerima frcaju već u prvoj sceni, ljubavi su velike, svi muškarci bogati, uspješni, brižni, nježni, snažni itd. a sve žene prekrasne, uspješne, majke, partnerice, karijeristice itd. I, unatoč tomu što je nekako jasno da to baš i nije tako, čini se da su ljudi ipak skloni očekivati da zaslužuju sve to i još i više. Ubrzo se tako počinju i ponašati. I odjednom dovoljno dobar partner više nije „onaj pravi“, „srodna duša“, „ne upotpunjuju se“, „ne inspirira dovoljno“ i započinje potraga za boljim koja, paradoksalno, najčešće dovede do samoće.
Je li birati loše?
Znači li to da se treba skrasiti s prvim koji naiđe, trpjeti zlostavljanje, ili pristajati na neodgovornost, kockanje, alkohol i slično? Nipošto! No, popisi kakve ljudi često rade kada zamišljaju budućeg partnere često su utemeljeni na željama što dovodi do krive procjene. Ono na što, u stvari, treba obratiti pozornost jesu potrebe. Ako postoji potrebu npr. za bliskošću ili brižnošću to su osobine koje se primijete tek nakon duljeg upoznavanja a ne pregledom nečijeg online profila. I ništa od tzv. „objektivnih“ pokazatelja (poput posla kojim se netko bavi, kako izgleda i sl.) neće puno otkriti o kapacitetima te osobe za bliskost ili brižnost. Također, oni koji su u potrazi za npr. financijskom stabilnosti, mogu ju postići s osobom koja npr. manje zarađuje ali dobro upravlja financijama prije nego li s osobom koja puno zarađuje ali neobuzdano troši.
Ukratko možemo to predstaviti ovako: potreba je piti vodu. No, ako netko inzistira da to bude San Pellegrino… tada je već riječ o želji (i vrlo je moguće da će ostati žedan/na).
Kad ljudi rade popise (u glavi ili na papiru, svejedno) uglavnom su usmjereni na želje: visok, crn, zanimljiv, dobro zarađuje i sl. i onda takav popis postaje filtar koji ne propušta nekoga tko je možda nizak i plav, ali ima kapacitete da bude divan otac i brižan suprug. Također, mnogi od onih koji će se uklopiti u nečije želje, često neće imati kapacitete zadovoljiti potrebe te osobe.
Opisana situacija teže pogađa žene jer njima, dodatno, brojevi ne idu u prilog: kao prvo ženâ je više, zatim muškarci starosti 40-45 godina traže i nalaze žene u ranim tridesetim a ženama starijima od 35 godina uglavnom preostaju muškarci u pedesetim godinama i stariji koji već imaju brak iza sebe a često i djecu ili uopće ne žele ni jedno ni drugo. Tako da su upravo žene u kasnim tridesetima ili ranim četrdesetim godinama, a koje nisu pronašle partnere, one koje moraju svoje kriterije znatno prilagoditi realnosti ako žele biti u vezi. Također se pokazalo da su upravo one često zapadale u zamku želja i propustile neke vrlo dobre partnere a sve kako bi našle još boljega.
Savršeno je nepijatelj dobromu.
(Voltaire)
No, sva ta očekivanja od veze, braka i partnera pogađaju i one koji su u vezi. Nerijetko se na terapiju javi netko tko želi razvod jer više „nije zaljubljen u partnericu“, „nema više one početne strasti“, „ne omogućuje mu više da se samoostvaruje“ i slično. Razgovor često otkrije kako je riječ o dvoje ljudi čije se životne vrijednosti u velikoj mjeri podudaraju, o partneru koji je brižan i dobar otac i koji posjeduje cijeli niz osobina koje partner koji inicira prekid u stvari cijeni. No, zavarani idejom leptirića u trbuhu, velikim ljubavima i vatrometima, i brkanjem ljubavi i zaljubljenosti, skloni su kvalitetnu i dobru vezu otpisati. Statistike pokazuju da kada do takvih razvoda dođe, pa i kada partneri nađu nove partnere, (ne)zadovoljstvo koje osjećaju u novoj vezi bude veće nego u prethodnoj.
To je kao da recimo ocjenjujete svoju vezu s 8 (od 1-10, pri čemu je 1 najmanje a 10 najviše) i onda pomislite kako ste vi divni, jedinstveni, i naravno, zaslužujete bolje. I krenete u potragu za tim boljim. Tada, nova veza koju nađete, zbog novine se u prvi tren čini boljom, no ubrzo shvatite da ste s 8 pali na 4.
Proces, a ne cilj
Znate kako kažu da knjigu možemo ispravno procijeniti tek kada ju pročitamo do kraja. Tako je i u vezi, zgodno prisjetiti se da smo tek na nekom od poglavlja „knjige“ i da zaključci koje donosimo možda nisu točni. Prije velikih odluka, a kako bi se izbjegle bolne pogreške, važno je prisjetiti se da je veza kao i svako drugo partnerstvo – proces. Nekada teče, nekada stagnira, nekada nailaze prepreke. Također. normalna je i pojava nezadovoljstva, zaljubljenosti, odljubljenosti, gubitka interesa za seks, pojačanog interesa za seks, većeg razumijevanja, izostanka razumijevanja, nesporazuma i cijelog niza kompleksnih emocija. Pri suočenošću s problemima, posebice u intimnim odnosima, emocije mogu biti tako preplavljujuće da nije lako donijeti ispravnu odluku. U takvim trenucima razgovor sa stručnom osobom može pomoći kako bi netko iz neutralne pozicije podsjetio na potrebe koje su važne u odnosu na želje koje dominiraju. U redu je željeti i imati želje, no, dok se životne vrijednosti dvoje ljudi u velikoj mjeri poklapaju, dok jedno drugom ispunjavaju ključne potrebe i imaju slična očekivanja od veze i života tada imaju velike šanse za uspjeh bez obzira na želje koje dolaze i prolaze. Ako ste sami u nekoj od životnih prekretnica ili znate nekoga komu je potrebno drugo mišljenje u Centru Proventus radimo savjetovanje i terapiju s odraslima i parovima.